Author: admin

Mijenjam se od mene do mene i opet od mene do mene, i u svakoj toj promjeni nekakav drugi ja prestaje iz začetka i začinje se iz prestanka, dok korača u gomili sa bezbroj svojih tajnovitih i neslućenih bića. Onda se dižem u zrak i lepršam nad prostorom. Presvlačim krljušt vjetra. U kakav kozmos da zurim, kada sam i ja taj kozmos?

M.Antić

U tom svijetu zrcaljenja, sve dolazi od nas, mi upravljamo vanjskim svijetom i  zato trebamo preuzeti odgovornost za sebe i svijet u kojem živimo!

Ne postoji vanjski odvojeni svijet od našeg unutarnjeg, jer sve što mi doživljavamo jest naša interpretacija vanjskog, i reakcija na vlastitu interpretaciju. I svako doživljeno iskustvo mijenja našu neuralnu mrežu, strukturu uma,  te stanje u organizmu. Naš um je plastičan i mijenja se i razvija u skladu sa našim iskustvima kroz cijeli život. Dopuštanjem novih iskustava možemo razviti i nove stanice i centre u mozgu. Dijelovi koje hranimo se ojačavaju, oni koje zanemarujemo odumiru.

Ne možemo odvojiti promatrača od onoga što se promatra. Stvarnost je produžetak Selfa. Ono što činimo drugima zapravo činimo i sebi.

Iako imamo svu moć i slobodu upravljanja vlastitim mislima, pa tako i vanjskim svijetom, međutim ipak zatočenici smo vlastitog uma živeći u zabludi da vanjski svijet utječe na nas. Predajući se vanjskim uvjetima, odričemo se vlastite moći i slobodne volje. Ono zbog čega imamo taj varljivi dojam odvojenosti jest rezultat percepcije našeg bipolarnog pogleda na svijet po principu  ili-ili, gdje vladaju suprotnosti, odnosno zbog naše nepovezanosti - fragmentiranosti i življenja iz ega a ne iz povezanosti, pravog Selfa i Cjeline.

Vidimo svijet a tako i stvaramo u skladu sa vlastitim uvjerenjima i očekivanjima koja su često nesvjesno usađena ranim povredama. Međutim otkrivanjem podsvjesnih sadržaja,  proradom ranih povreda, prepoznavanjem lažnog selfa (ega) i otkrivanjem pravog Selfa odnosno Cjelovitosti imamo mogućnost viđenja stvari iz šire perspektive. Iz osjećaja povezanosti sa širom Cjelinom možemo se udaljiti iz trenutne zaglavljenosti u određenoj emociji, ili obrambenoj strukturi i promatrati vlastite misli i reakcije. Na taj način sprječavamo impulzivne reakcije, i djelovanja iz pozicije ega, oslobađamo prostor pravom Selfu i široj perspektivi.

Istina je da zapravo ne možemo biti nadzirani i kontrolirani od vanjskih faktora. Vanjski svijet je samo ogledalo našeg unutarnjeg svijeta. Moramo prihvatiti moć koju imamo i ovladati svojim unutrašnjim reakcijama naspram vanjskoga svijeta, našim mislima i emocijama, našim nesvjesnim sadržajima koje projiciramo u vanjski svijet i na taj način možemo upravljati vanjskim svijetom.

Ne postoje situacije, okolnosti ili ljudi koji bi nas mogli sputavati, već mi sputavamo sami sebe. Svaka tjeskoba, opravdanje ili potreba za nadzorom mogu biti prepoznati kao otpor ega preobražajnoj promjeni.

Zapravo, čitav stvoreni svijet nije ništa drugo nego naša učionica ili vježbaonica.

Vjerojatnost naših najuzvišenijih trenutaka najveća je dok  osjećamo duboku nelagodu, nezadovoljstvo ili neispunjenost. Jer samo u takvim trenucima vjerojatno je da ćemo, potaknuti nelagodom, iskoračiti iz kolotečine i početi tražiti  drugačije puteve ili istinitije odgovore.

M.S. Peck

Unatoč tome, ipak smo skloni težiti sigurnosti, opiremo se promjenama i hvatamo se za jedan  izbor koji je najsigurniji, najkorektniji…

Navika je pakao za koji se ljudi hvataju u pokušaju zaustavljanja tijeka promjene. Promjena je zastrašujuća, a čekati da osjećaj sigurnosti dođe prije nego li se pokrenemo, samo završava u još jačoj unutrašnjoj muci jer jedini način da steknemo osjećaj sigurnosti jest da uđemo u vrtlog promjene i izađemo na drugoj strani osjećajući se iznova rođenima.

C. Myss

Pridavanjem veće važnosti vanjskoj sigurnosti, međutim, odbacujemo vlastitu moć, slobodnu volju, rast, djelujemo iz pozicije ega i straha, a sve kako ne bi trebali riskirati, ući u nepoznatu zonu,  preuzeti odgovornost za sebe, pobrinuti se za sebe, kako ne bi trebali osvještavati svoje neželjene i odbačene  dijelove,  kako bi odgodili mijenjanje i rast.

Kome dozvoljavamo da vlada našim životom dok boravimo u zoni straha, dok donosimo odluke iz skučenog prostora ega? Kompromitiramo li sebe u zamjenu za sigurnost, novac ili društveni položaj?

Budimo odvažni i izaberimo nepoznato, rizik i učenje koliko god trenutna situacija činila se crnom ili bezizlaznom. Što nas čeka dalje ne možemo znati i nećemo saznati dok god se ne zaputimo na taj put. Ono što se iz daleka čini tamno, približavanjem postaje svjetlije. Tek putem spoznat ćemo u sebi pregršt novih potencijala za koje nismo ni slutili da postoje, a oduvijek su bili pospremljeni u nekom kutu  ispod prašine lijenosti, srama, straha, nepriličnosti, ili neprikladnosti.

Ti prestaješ tamo gdje sam sebe zaustavljaš, odnosno tamo gdje odustaješ od davanja svojeg dara i potencijala u potpunosti i umjesto toga udovoljavaš svojim strahovima. 

D. Deida

I kada se nalazimo u teškim i bolnim situacijama i dalje imamo izbor, slobodnu volju gdje sami odlučujemo hoćemo li zbog boli djelovati iz ega: straha, kriviti sebe ili druge  i predati im odgovornost i moć nad nama, ili hoćemo li se odlučiti za praštanje, pogledati stvari iz šire perspektive i donijeti odluku iz pozicije ljubavi i vjere u viši smisao, u višu mudrost, u vlastitu intuiciju i njezinu povezanost sa našim pravim Selfom i sa Cjelinom.

U svakom trenu života mi imamo upravo tu moć nad vlastitom sudbinom u svakom trenu donoseći te odluke, čineći osobni izbor. Preuzmimo tu odgovornost i potrebite akcije!

Jer svijet će stavljati pred nas različite probleme i dovoditi nas pred teške odluke  dok god ne počnemo izabirati iz pozicije slobodne volje i ljubavi, povjerenja, pravog Selfa, odnosno cjelovitog sebe!

Povjerenje ne proizlazi iz toga da se nećemo ozlijediti. Povjerenje proizlazi iz vjerovanja da se svaka rana koju dobije može izliječiti, vjerovanja da novi život dolazi nakon staroga. Vjerovanja da postoji dublje značenje svih stvari, da naizgled nebitni događaji nisu bez značenja, da se sve u nečijem životu - otcrtano, nepravilno, neshvaćeno i uzvišeno - može upotrijebiti kao životna energija.

C.P. Estes

Naši  životni problemi su zapravo oltari preobrazbe na koje nas je namjerio naš unutarnji kompas. Kriza je, koliko god teška bila, izazov na promjenu, upoznavanje sebe, učenje i osobni rast, kreativnost. Svaki izazov sučeljava nas sa strahovima i sumnjama, te ujedno predstavlja rizik i mogućnosti. Omogućuje nam da preuzmemo odgovornost za sebe i izaberemo  hoćemo li živjeti kao žrtva ili se razviti na nov kreativan način a kreativnost predstavlja vjerovanje svojem instinktu i unutarnjem glasu.

Svaki izazov omogućuje nam da ponovno propitamo svoj sustav: Živimo li i postupamo u skladu sa sobom, svojim unutrašnjim vrijednostima? Slijedimo li svoj unutarnji kompas?

Čujemo li svoj unutarnji kompas, osjećamo li svoje unutarnje vrijednosti? Što cijenimo, što želimo, što volimo, što hrani našu dušu, što nas inspirira, nadahnjuje, što je ono sveto za nas,  za čime žudimo, što nas pogađa, ranjava, boli, što nas može rasplakati, što smo tako čvrsto zapečatili i odbacili da nas sada ova situacija ponovno gura da pogledamo u to, da se vratimo k tome? Što god to bilo, to su naše unutarnje vrijednosti i te koordinate trebamo upisati u naš auto-pilot i vjerovati Sebi i Cjelini i vlastitom kreativnom sebstvu da će nas do toga i dovesti

Dok mi mjerimo vlastiti uspjeh s obzirom na osobnu ugodu i sigurnost, svemir mjeri naš uspjeh s obzirom na to koliko smo naučili. Sve dok koristimo ugodu i sigurnost kao vlastiti kriterij uspjeha, bojat ćemo se vlastitog intuitivnog vodstva, budući da nas ono po svojoj naravi usmjerava u nove cikluse učenja koji su ponekad nelagodni.

C. Myss

Cijena rasta i transformacije jest nesigurnost, napuštanje zone sigurnosti i komfora, poznatih obrazaca ponašanja koja nam više ne služe što dovodi do ranjivosti ali ne možemo ju izbjeći, dakle, bolje hrabro istupiti pred nju, suočiti se s njom i pobrati darove koje skriva, nego bježati od nje i ostati pokošeni.

I važno je u svakom trenutku biti sposoban žrtvovati ono što jesmo  za ono što možemo postati.

C. Dubois

Kada se nađemo pred bilo kojim izborom  uvijek se iznova zapitajmo koji su razlozi donošenja odluke, jer nije važno što odabiremo, već donosimo li određeno odluku iz pozicije ega, straha i težnje za sigurnošću  ili slijedimo unutarnji kompas i djelujemo iz ljubavi i vjere iz cjelovitog sebe koliko god u tom trenu izgledalo nesuvislo ili neadaptivno, jer rezultat svake odluke ovisi upravo o tim motivima.

Kada se uspijemo izdvojiti iz emocionalne uvjetovanosti i pogledamo sebe i situaciju iz šire perspektive iz Cjelovitosti, moći ćemo vidjeti  niz rješenja, niz odgovora, niz mogućnosti, koje međutim iz zaglavljenosti i vezanosti za jednu stvar ili situaciju ne uspijevamo vidjeti. Izađemo iz tog osjećaja rascjepkanosti bipolarnog pogleda na svijet u kojem vlada ili-ili zakon i naučimo se gledati svijet iz perspektive jedinstvenosti po principu  i-i. Otvorimo oči, spojimo odvojene dijelove, oprečnosti, izgradimo mostove između suprotnosti,  uvažavajmo razlike i živimo Cjelinu. Naučimo stvari gledati i vidjeti iz šire perspektive, gdje se  oprečnosti međusobno  ne isključuju, već povezuju u širu Cjelinu i shvatit ćemo da sve što nam se događa ima neki viši smisao; da sve na što naiđemo na vlastitom putu je tu kako bi nas nečem poučilo i približilo nas k Sebi; i da je naša individualna stvarnost rezultat vlastite percepcije i svijesti i da mi sami krojimo svoju sudbinu putem osvještavanja. Preuzmimo odgovornost za ono što se događa u vanjskom svijetu preuzimanjem odgovornosti i utjecaja nad vlastitim unutarnjim svijetom, upoznavanjem nesvjesnog sadržaja.  I gradimo zajedno bolji život i bolji svijet!

Možemo promijeniti svoju sudbinu. Jer naša sudbina zapisana je u nama.

Dokle god nesvjesno ne postane svjesno, ono će upravljati našim životima, a mi ćemo ga nazivati sudbinom.

C.G.Jung

Izazov je otkriti vlastitu sudbinu upravo u onome u što se nismo željeli upuštati.

Umijeće življenja nije u tome da nadziremo ono što nam se događa, ili odbacujemo dijelove koje ne volimo, nego u tome da otkrivamo ono pozitivno u tim dijelovima i integriramo u svoj život, da ono što nam se događa iskoristimo za rast.

U svakom ljudskom biću postoje bogovi i božice u zametku i nose samo jednu želju. Žele se roditi. žudimo vidjeti sjeme svoje božanskosti, ali smo zaboravili da je  svakom sjemenu potrebna zemlja u kojoj može rasti. Mračno, zemljano, vlažno mjesto gdje se taj proces možeš odvijati naša je sjena. To je polje kojem trebaju prihvaćanje, ljubav i briga kao uvjet klijanja i cvijetanja našeg bića.

D.Ford

„Danas živimo u  neravnoteži, odvraćajući pogled od vlastitog unutarnjeg života , usmjereni ka vanjskom svijetu i materijalizmu, težeći racionaliziranju i objektiviziranju osjećaja, međutim,  na taj način postajemo gluhi i slijepi pred samima sobom, bježimo od nesvjesnog područja koje nam poput duhovnog oceana  pruža neograničene mogućnosti nadvladavanja i prelaženja vlastitih oprečnosti  i raskola u sebi.“

Fragmentacija i osjećaj odvojenosti služe nam kako bi u procesu individuacije odnosno rasta kroz suočavanje sa različitim situacijama postali svjesni sebe i vratili se vlastitoj Prirodi i Cjelovitosti.

Kako bi došli do Cjelovitosti (pravog Selfa), moramo upoznati vlastite pojedinačne dijelove (sjenu, ego, obrambenu strukturu, fragmente, obrasce ponašanja s kojima smo često srasli misleći da smo to mi), shvatiti njihove mehanizme djelovanja, načine i uzroke nastanka (razne nesvjesne dijelove, povrede iz djetinjstva i naučene mehanizme preživljavanja, obrane…), prihvatiti ih i integrirati u svijest. Ono što otežava situaciju jest da se veliki dio tih dijelova nalazi u nesvjesnom području odakle utječu na nas mimo naše volje i svijesti.

Te dijelove sakrivene od našeg svjesnog oka u tmini podsvijesti nazivamo sjenom, a otkrivanje sjene znači  prisjećanje svega što smo odvojili od Sebe, sakrili, zakopali, što negiramo, potiskujemo, odbacujemo, ne prihvaćamo a sve zbog straha  otkrivanja one rane povrede i vlastite ranjivosti. Međutim bijeg od unutarnje ranjivosti,  često kompenziramo stremljenjem za vanjskim uspjehom i vanjskom potvrdom, zadovoljavanjem potreba ega što prije ili kasnije rezultira nekim vidom samodestrukcije i tako nas ponovno vraća  ranjivosti. Pitanje je jesmo li ju spremni vidjeti i prepoznati, prihvatiti. Jer laganje  i zavaravanje  kao i ne prihvaćanje  odgovornosti za vlastita djela  nalaze se u jezgri odbacivanja sjene uslijed čega ostajemo  zaglavljeni u oštrim kandžama ega (lažnog ja) i osjećaju odvojenosti (fragmentaciji).

Cilj rada sa sjenom jest spajanje, integriranje svjesnih i nesvjesnih sadržaja, povezivanje suprotnosti, prevazilaženje jaza između njih i uspostavljanja ravnoteže.

Suprotnosti su kvalitete koje se nalaze na ekstremnim točkama jednog pravca npr. dobro i loše. One sačinjavaju 2 strane iste medalje. Svaka suprotna strana vuče u svojem smjeru na taj način čineći  raskol u nama. Nekad ostajemo skamenjeni u središtu tog konflikta ne mogavši donijeti odluku uvijek važući koja bi odluka bila prava a koja pogrešna, ne shvaćajući da ispravno i pogrešno u apstraktnom smislu uopće ne postoje i da kako bi  postati cjeloviti trebaju nam oba pola.

Dok druge pute bivanjem između njih i držanjem obiju strana istovremeno pri čemu se stvara izuzetna napetost koja je frustrirajuća, odlučujemo se za bivanje u  samo jednom polaritetu.

Suprotnosti se neće sjediniti same od sebe- moramo ih djelatno doživjeti, ne bismo li ih uopće učinili svojom svojinom i integrirali u sebe.

U svakoj situaciji svakog trena odlučujemo kako ćemo postupiti. Svaka odluka  razlaže polaritet na jedan prihvaćen i jedan neprihvaćen dio. Prihvaćeni dio pretvara se u ponašanje i tako svjesno integrira. Neprihvaćeni dio dospijeva u sjenu i iznuđuje našu daljnju pozornost, približavajući nam se naoko ponovno izvana kroz tjelesne simptome, ili različite problemne situacije.

Psihološko pravilo kaže da kada unutarnja situacija nije osviještena, ona se dogodi izvana, kao sudbina. Drugim riječima, ako osoba ne osvijesti svoje unutarnje kontradikcije, svijet će konflikt morati odigrati izvana.

C.G.Jung

Tek kad budemo integrirali oba pola, moći ćemo pronaći ravnotežu i Cjelovitost. Za spoznaju uvijek trebaju oba pola, pri čemu se  ne bismo trebali zadržavati na njihovoj suprotnosti nego njihov napon koristiti kao pogon i energiju  na putu prema jedinstvu.

Izdržavanjem te napetosti, prelazi se raskol, rađa kreativnost, ozdravljenje, balans i Cjelovitost. (Npr. kada se osjećamo nesigurnima i želimo pobjeći iz određene situacije možemo prizvati suprotnosti tih osjećaja: arogantnost i napad, kako bi im se suprotstavili i pronašli ravnotežu između njih koja u ovom slučaju rezultira sigurnošću, snagom i suočavanjem sa trenutnom situacijom.)

Nema odvojenih suprotnosti: dobrog i lošeg, tame i svjetla, yinga i yanga, pasivnosti i aktivnosti, prepištanja i vođenja, istoka i zapadacrnog i bijelog, ranjivosti i agresivnosti, bijega i napada, pogrešnog i krivog, otvorenosti i zatvorenosti, vanjskog i unutarnjeg, tjelesnog i psihološkog, konkretnog i apstraktnog, muškog i ženskog, dubine i visine, duhovnog i materijalnog muškog i ženskog, prihvaćanja i odbijanja sve se povezuje u Cjelinu sve se dovodi u ravnotežu koju postižemo konstantnim balansiranjem između njih, gledanja na sebe, na druge iz jedne šire perspektive.

Self je ujedinjenje muškog i ženskog principa odnosno funkcija lijeve i desne polutke mozga.

Spajanjem suprotnosti dolazimo do saznanja da smo mi sve, a opet nismo zaglavljeni ni u jednom pojedinačnom djelu.  Možemo slobodno kročiti između naših polariteta, ne ostati zaglavljeni u emociji ili situaciji, već na nju gledati iz uloge promatrača bez osuđivanja. Možemo se odvojiti korak – dva od subjektivnih opažaja i vidjeti širu istinu ili simboličko značenje te situacije,  imati povjerenja u višu Mudrost i donositi odluke iz te Cjeline i Jedinstva. Možemo izaći iz uloge ili situacije u kojoj se nalazimo i pogledati se iz šire perspektive uzimajući u obzir sve dijelove odnosno Cjelinu i donijeti mudre odluke, postupiti mudro u skladu sa pravim Selfom.

Cjelovitost i zdravlje postižemo uspostavljanjem ravnoteže između svjesnih i nesvjesnih dijelova, između tih fragmenata i polariteta,  mehanizmom unutarnje kompenzacije koju nazivamo svjesnost, ili samo-organizirajuća priroda stvarnosti, dok ju istok zove karmom.

Taj mehanizam koji nas ispravlja nije ništa drugo  doli naša  unutarnja i vanjska priroda. Međutim, mi  smo se nažalost oglušili na nju i čak joj objavili rat. Zaboravljamo da smo prirodna bića i funkcioniramo po prirodnim zakonima a ne zakonitostima modernog (tehnološkog – instant) doba. Bolesti su često samo medij kojima nas naše tijelo nastoji izliječiti. Tjelesni kao i psihološki simptomi zapravo su signali kojima nam naša unutarnja jezgra šalje poruke. Simptom je somatsko izražavanje onoga što nam nedostaje u svijesti. Simptomi nas čine iskrenima, jer u nama izvlače na vidjelo potisnute sadržaje.

Zapadna medicina nastoji ispraviti bolest, zataškati te simptome preko kojih nam zapravo naša jezgra govori da nešto što radimo nije u redu, nastoji utihnuti i taj posljednji glas koji nas zove natrag, k sebi.

Bolest nam zapravo ukazuje put i pomaže nam da se ponovno povežemo.

Nesvjesno boravi u tijelu podjednako kao i u snovima. U snovima  se pojavljuje naša sjena kroz simboličku prezentaciju. Cijeli san, ono što prikazuje, zajedno sa svim likovima i prizorima zapravo nije ništa drugo doli refleksija, odraz nekog aspekta nas samih, uglavnom djela kojeg nismo svjesni i kojeg potiskujemo (naše sjene).

Tako  kroz snove i tijelo, nesvjesno i sjena komuniciraju s nama,  kompenziraju nedostatke izražavajući nesvjesne sadržaje  i na taj način nas reguliraju i pružaju nam izvrsnu priliku za integraciju nesvjesnih sadržaja ličnosti i postizanje Cjeline.

Samo-osvještavanje je put prema povezanosti i cjelini. Moramo se vratiti prirodi koja je stvorena kako bi nas iscijelila. Kada shvatimo da je ono što vidimo vani naša projekcija, povezujemo sa Cjelinom, univerzalnom kreacijom i sve vanjsko i unutarnje sudjeluje sa nama i pomaže nam (po principima sinkroniciteta) kako bi ispunili svoju svrhovitost. Sve što trebamo jest slušati unutarnji glas, slijediti znakove, osjećaje, impulse, govor tijela. Pustiti da nas vodi, i vremenom doći ćemo i do spoznaje.

Osluškujmo tijelo, unutarnje i vanjske signale, kako se osjećamo u različitim situacijama i ako nam signali govore da nešto nije u redu, zapitajmo se što trebamo promijeniti.

Mi se zrcalimo u svijetu, naša unutrašnjost se zrcali u svijetu, životu, situacijama,  na našem tijelu, u drugim ljudima. Radom na sebi mijenjamo unutarnji svijet. Upoznajemo unutarnje krajeve koji su našoj svijesti nepoznati. Kako bi ih upoznali, naša podsvijest ih projektira u vanjski svijest ili na tijelo. Promijenimo li figuru, promijenit ćemo i odraz a ne obratno!

Svijet funkcionira po principu privlačnosti, zrcaljenja i balansiranja. Kada postanemo svjesni da je ono vani naša projekcija, shvatit ćemo da zapravo stalno sudjelujemo u kompenzacijskoj  igri onoga što je u nama i izvan nas.

Privlačimo ono što jesmo, međutim problem je što privlačimo i nesvjesne sadržaje koje često  odbacujemo od sebe, te ih svijet stavlja ispred nas kroz različite oblike, osobe i probleme bolesti tjelesne ili psihičke, nesreće, krize, svađe, napuštanja, ne bi li se konačno ogledali u tom zrcalu i prepoznati svoje nesvjesne sadržaje, suočili se s njima i integrirali ih u cjelinu. Koliko će se teško odraziti na nas  naša sjena odnosno ono što skrivamo od sebe (poput kapljice, lagane kišice, oluje, slapa, Tsunamija, poplave, vulkana, potresa ) ovisi o tome jesmo li spremni prihvatiti ju i korigirati svoje misli na taj način da ju integriramo u svojoj svijesti.

Često nailazimo na mnogo različitih situacija i problema, lakših i težih, više i manje bolnih, traumatičnih sa dubokim povredama do onih koje ostavljaju tek lakše ogrebotine. No svaka od njih služi nam kako bi nešto iz nje naučili. Neke nam ne daju spavat, koncentrirat se, uzimaju nam energiju, iscrpljuju nas. Ne rješavaju se. Traju.

I upravo ta  frustracija uporno nas tjera na plovidbu nekim uzburkanim vodama kojima nismo htjeli plovit, ravno u oluju, u brodolom pri kojem nas vrtlozi  bola uvlače u samu dubinu tamnih i opasnih voda,  u podzemlje… otvaraju neke rane povrede i nezadovoljene potrebe iz djetinjstva, probuđuju ono gladno ranjeno dijete u nama, tjeraju da se suočimo sa tom ranom boli i odbačenosti…. i onda u cijelom tom naočigled nesuvislom vrtlogu nakon silnog opiranja, predajemo se,  gubimo svijest i nakon nekog vremena nađemo se s druge strane - na mirnoj obali jasnoće, razumijevanja, novih saznanja, mira, prihvaćanja, suosjećanja, praštanja, nježnosti i brižnosti, ljubavi,  cjelovitost i  neke nove snage.

Osobe koje volimo, ne volimo, idealiziramo, prosuđujemo, odbacujemo, koje su nas zlostavljale, odbijale ili neprihvaćale sve su naš odraz.. Sve imaju zadatak za nas. Sve nam ukazuju na ono što ne vidimo u sebi , zato sam ih prizvali, zato i jesu tu dok god se ne ogledamo u njima, u tim čudesnim ogledalima, vidimo svoje pravo lice, vidimo ono što do sad nismo vidjeli, suočimo se sa onime od čega bježimo. Sve dok ono što nam smeta kod njih, što im zamjeramo ( sve strahove, obrane, ego, slabosti, povrede, moju sjenu…) ne pronađemo kod sebe, ne prepoznamo kod sebe, ne razotkrijemo uzroke i načine nastanka tih obrazaca, ne prihvatimo u sebi, ne pomirimo se sa time,  odbacimo krivnju i osudu njih i sebe samih, dok zamišljane dijaloge sa tim vanjskim objektima ne prenesemo u svoj unutarnji svijet, na svoje unutarnje dijelove koje te osobe ili situacije prezentiraju, ne zadovoljimo unutarnje potrebe onog malog djeteta, ne pružimo sami sebi ono što nam treba.

Među našim najvećim učiteljima su oni koji u nama izazivaju ogorčenost, gnjev, povrijeđenost, zbunjenost ili oni koji nas napuste.jer bez njih teže bi smo postali svjesni postojanja svojeg ega, sjene. Naravno, katkada sretnemo i učitelje ljubavi, iznimni ljudi koji su nam oprostili i zanemarili naše pogreške, koji su nas voljeli i dalje nas vole bez obzira na  naše ljudske pogreške.

N.Sanchez i T. Vieira

I sve to, bilo je potrebno  ne bih li se zaputili na put u potragu za izgubljenim dijelovima sebe, vratili se snažniji, obogaćeni novim učenjima i spoznajama.

Tek kad budemo dovoljno odvažni suočiti se sa stvarima kakve jesu, bez samozavaravanja ili privida svjetlost će doći kao posljedica i osvijetlit će nam put prema uspjehu.

I ching

I od tog trenutka nijedan pogled nije samo pogled, nijedan ogled nije samo ogled. Naočigled ništa se nije promijenilo, a opet sve je drugačije. Stablo više nije samo stablo, ni cvijet samo cvijet, ni čovjek nije više samo drugi čovjek, ni ubod komarca, ni kiša, ni more nisu više što su bili prije,  ratovi ni oluje, potresi i kataklizme – sve postaje naš odraz, sve je dio nas, mi smo dio svega, sve je Jedno, povezano u savršeni red! Sve je prešlo u neku drugu dimenziju gdje vladaju uzvišeni odnosno unutarnji zakoni, gdje stvari zaista možemo promijeniti mijenjajući sebe. Mijenjajući svoj pogleda na situaciju, i svoju reakciju na interpretiranu situaciju. Jedinstvom sa nepoznatim stranama, sa sjenom, sa suprotnim polovima onoga što osjećamo.

Znak odrastanja bio je kada se tama  više nije razlikovala od svjetla.

x

Što je to što ćemo sljedeće vidjeti? Što je to što skrivamo od sebe? Vani će nas dočekati iako je  toj bitci mjesto na unutarnjem bojnom polju, jer kozmos stavlja pred nas uvijek suprotni polaritet, gura nas u ono što ne želimo, stavlja pred nas takoreći ne moguće situacije, oprečne sa našim željama, a sve ne bi li nas doveo u ravnotežu.

Zadatak čovječanstva pa i pojedinačnog čovjeka jest evolucija svijesti i postizanje Cjeline, (Povezanosti, Gestalta) odnosno pronalaženje pravog Selfa.

Međutim kako bi došli do ujedinjenja morali smo proći kroz faze separacije, fragmentiranosti i individuacije.

Pa tako na razini svijesti čovjeka  osnovni rascjep je između Selfa - pravog ja koji je dio Cjeline i Ega - lažnog ja, koji je naučeni obrambeni mehanizam, kalup, odvojen iz Cjeline.

Naš je zadatak i cilj putem osvještavanja nesvjesnih dijelova i spajanja fragmentiranih dijelova u višu Cjelinu, postići integraciju cjelokupne ličnosti, doći u kontakt sa našim pravim Selfom i povezat se sa Cjelinom.

Lažni self (ego):

Ego predstavljaju svi dijelovi (fragmenti) nas koji su odvojeni od Cjeline, koji ne sačinjavaju naš pravi Self, naše prave potrebe i vrijednosti. Drugim riječima Ego je lažan self odnosno obrambena struktura. Sačinjavaju ga naučeni obrasci ponašanja, maske i kalupi koje je razvio u ranom djetinjstvu kao kompenzacija za rane povrede. Sve potrebe u ranom djetinjstvu koje nam nisu bile trenutno zadovoljene doživjeli smo intenzivno i bolno. Kako bi zadobili zaštitu i pažnju i zadovoljili svoje osnovne  potrebe, u toj ranoj dobi, spremni smo na sve, pa i na odricanje od svojih stvarnih potreba i želja pristajanjem na tuđe uvjete… Iz puke potrebe za pažnjom i zaštitom tako smo izgradili  niz ponašanja kojima smo se zapravo udaljili od sebe i svoje boli. Kako bi preživjeli poteškoće sa kojima smo se tada suočavali nesvjesno smo svladali ograničen repertoar strategija, samopredodžbi i ponašanja koja su nam omogućila izaći na kraj s našim najranijim okruženjem i preživjeti ga. Međutim na taj način stvorio se rascjep između pravog ja, pravih potreba i osjećaja, te lažnog ja koji se priklanja vanjskim uvjetima i tuđim  pravilima igre. Vremenom sve smo više gubili vezu sa pravim ja, sa doživljajem sebe i svojim pravim potrebama. Tako da za odrasla života uglavnom živimo iz lažnog ja, iz naučenih  strategija ponašanja i  obrambenih mehanizama koje su vremenom postale automatski mehanizam djelovanja neovisno o njihovoj daljnjoj nesvrhovitosti i neprikladnosti, a nerijetko i katastrofičnosti.

Lažni self (ego), zbog odvojenosti od pravog Selfa (Cjeline)  strahuje da će biti otkriven i kažnjen, uslijed čega osjeća bezdan krivnje. Zbog tog straha  i dalje ustraje u odvojenosti i nastoji se sakriti od Cjeline, i raznim smicalicama negirati njezino postojanje.

Iz lažnog selfa (Ego) često robujemo zadovoljavanju tjelesnim užicima, nastojimo izbjeći patnju, skloni smo ovisničkom ponašanju; Osjećamo se krivo i grješno, nerijetko  zaglavljeni u ulozi žrtve, obrane, straha, kaosa, krivnje,  potrebe za kontrolom; Davanje percipiramo kao žrtvovanje ili gubitak; Dajemo samo proračunato i gnjevni smo ako nam nije uzvraćeno; Snažno se odupiremo stvarnosti koja se ne slaže sa našim očekivanjima;Vrijednost stvari procjenjujemo kroz osobnu dobit; Vlastitu vrijednost mjerimo vanjskim vrednovanjem kroz uspjeh, dobit, materijalne stvari,  vanjsku pohvalu i nagrade a ne našu realnu vrijednost i stvarno samopoštovanje; Sve što se ne uklapa u naš sustav vjerovanja odbacujemo i tako jačamo taj lažni self; Kruti smo, grubi, distancirani, obrambeni; Djelujemo kroz stezanje, odvajanje i projiciranje, napad i obranu.

Ispod krinke samohvale  i pozitivnog stava nalazi se površnost, nepovjerljivost, cinizam, pesimizam, suzdržanost, bezosjećajnost, grubost, osjećaj napuštenosti, ugroženosti i manjkavosti. Gotovo sva zabrinutost, tjeskoba, sukob i strah koje doživljavamo proizlaze iz nesigurnosti ili iz osjećaja ranjivosti ega.

Ono što je nekad bilo korisno, sada više ne služi svrsi, i zato se treba upoznati kako bi se mogao izabrati adekvatniji i adaptivniji način funkcioniranja.

Često su događaji koje smatramo najdubljim ranama zapravo inicijacije koje nas izvlače iz nezdravih čari naivnosti, grandomanije, pasivnosti, nasilja ili ovisnosti. Potrebne su nam takve inicijacije budući da bismo se bez njih opirali rastu i promjeni, čak i odricali odgovornosti prema drugima u  svom usudu nadrastanja ega. Sva ometanja, prekidanja i pogreške u empatičkom usklađivanju roditelja, pomažu nam prikupiti snagu za suočavanje s budućnošću, uza sva odvajanja,  razočaranja i poraze. Da bi se pograbilo tu moć potrebna je samo volja da se posjeti prošlost i s boli boravi dovoljno dugo  da bi se požnjelo njezine plodove.

Neko vrijeme živimo raskomadani, a zatim pomažući se našim moćima traganja, povezivanja i šivanja ponovno se sabiremo i pronalazimo put do cjelovitosti. Fragmentacija je potrebna kao neizbježna faza u prijelazu iz poniženja i zlostavljanja u samopouzdanost i suosjećajnu ljubav. Put do ljubavi prolazi kroz ruševine!

G. Steinem

 Pravi Self :

Pravi Self je dio Cjeline povezan, u ravnoteži sa Prirodom; djeluje kroz širenje odnosno ljubav, mir, radost, dijeljenje, suosjećanje, kreativno nadahnuće; Dijeljenje doživljava kao davanje, dok napad ili osude ega shvaća kao prikriveni vapaji za ljubavlju, te na te osude i reagira iz ljubavi.

Cjelovit je i obuhvatan, objektivan, fluidan, postoji neovisno o umu, trenutnim emocijama i situacijama, odnosno izvan vremena i prostora. Najčešće se doživljava unutarnjim osjećajem vrijednosti (neovisnim o vanjskim uvjetima i mišljenima drugih), opraštanjem ili svjesnošću o sadašnjem trenutku, intuitivnim vodstvom i kreativnim nadahnućem, prihvaćanjem, bivanjem, dopuštanjem, nepodijeljenošću, cjelovitošću, obuhvatnosti, povezanosti, bezuvjetnosti, neosobnosti, nepristranosti, neograničenosti, nadahnućem, povjerenjem, vjerom, bezvremenosti i vječnosti.

Self je zdravlje,  self je stvarnost. Zdravlje je prihvaćanje cjelokupne stvarnosti. Stvarnost ne možemo izobličiti. Njezinim izobličavanjem  doživljavamo ćemo tjeskobu, depresiju, paniku jer pokušavamo biti nestvarnim, odnosno necjelovitim. I zato ne trebamo tražiti istinu izvan sebe, jer je istina u nama!

Nema odvojenih suprotnosti: dobrog i lošeg, pogrešnog i krivog, vanjskog i unutarnjeg, materijalnog i psihološkog, konkretnog i apstraktnog, prirodnog i duhovnog, sve se povezuje u cjelinu i postaje jedno. Self je ujedinjenje muškog i ženskog principa odnosno funkcija lijeve i desne polutke mozga.

Dijeljenje i raskol između svjesnog i nesvjesnog, duha i materije, jest ono što predstavlja prepreku dostizanja prvobitne prirode odnosno  Cjeline.

Tek kada prihvatimo u sebi tu rascjepkanu mnogostrukost nesređenost, suprotstavljenost i nespojivost i integrirano ju u cjelovitost, moći ćemo se osjećati povezani unutar sebe, sa drugima i sa Cjelinom ( Jedinstvom, Bogom, Duhom, Dušom, Sviješću, Energijom, Silom, Prisutnošću, Ljubavi, Univerzumom, Biti, Selfom… kako god je nazvali) kojoj svi pripadamo i koje smo sami dio, i nećemo se više osjećati usamljenima ili otuđenima.

Taj viši Ja, unutarnji Self, naša Svijest, naš Centar,  takozvana Mudrost jest upravo ta Cjelina. Znati da smo sve, a opet nismo zaglavljeni ni u jednom pojedinačnom djelu. Da možemo slobodno kročiti između naših polariteta, ne ostati zaglavljeni u emociji ili situaciji, već na nju gledati iz uloge promatrača bez osuđivanja,  da smo sposobni odvojiti se od subjektivnih opažaja i vidjeti širu Istinu ili simboličko značenje te situacije,  imati povjerenja u višu Mudrost i viši Smisao i donositi odluke iz te Cjeline i Jedinstva. Izaći iz uloge ili situacije u kojoj se nalazimo i pogledati se iz šire perspektive uzimajući u obzir sve dijelove odnosno Cjelinu.

Više ne robujemo strahu, krivnji, situaciji, ne ovisimo o mišljenjima drugih, o vanjskim utjecajima. Tim  unutarnjim odvajanjem iz komadića odnosno izlaženjem iz zaglavljenosti u emociji, gledanjem iz šire perspektive povezujemo se u Cjelinu, dolazimo do svog potpunog ja, do jasnoće uma i Mudrosti, pravog Selfa, Gestalta.

Mi nismo ni svoje emocije, ni svoje misli. Mi nismo svoja tijela, svoji likovi ili uloge. Sve se to mijenja u vremenu i prostoru: mi osjećamo njihove učinke i nastavljamo dalje. Ono što doista jesmo jest stalna i vječna svijest, naš unutarnji Self. Imamo  neograničenu sposobnost jednostavno biti i to biti kako god želimo, To je ono što nam se obraća „tihim unutarnjim glasom“ istine i vodi nas prema našim arhetipovima rasvjetljujući ono što je lažno u našim životima. 

A. Carruthars

I taj odmak, taj pogled iz više sfere, šire perspektive dobro opisuje i Shakespeare svojom poznatom metaforom Cijeli je svijet pozornica i svi su muškarci i žene tek glumci: imaju svoje izlaske i ulaske da je cijeli ovaj svijet jedan veliki igrokaz. 

Ponekad blag, ponekad oštar i težak, ali kad je glumac svjestan svoje glume, glumaca i svjesnog podija, njega ništa ne može povrijediti, a ako se glumac nije vezao za predstavu, tada ga režiser ne može uplašiti ili ucjenjivati otkazom. No, glumcu je u interesu da odglumi što bolje, jer inače zašto bi bio glumac uopće.Mogao je biti vodoinstalater.

x

Kome je namijenjena? 

Radionice su namijenjene svima koji  žele raditi na sebi, razvijati se, upoznavati, i unaprijediti osobni razvoj, istražiti i razviti svoje kreativne potencijale i pozitivne resurse unutar sebe,  otkriti više ili manje zatomljene osobine kako bi ih iskoristili u svoju korist, razviti skrivene potencijale, osnažiti pozitivne osobine, prodrijeti ili zaobići blokade, te preuzeti kontrolu sa nesvjesnog plana i svjesno upravljati svojim životima ili raditi na konkretnom problemu, oslobađanju od napetosti, povratiti se u ravnotežu, a sve to kroz svu ljepotu, bogatstvo, moć i šarm različitih kreativnih izraza i psihoterapijskih tehnika.

U kom cilju su usmjerene promjene, tj. kako psihološki djeluju na ljude?

Različita istraživanja pokazala su djelotvornost različitih vrsta art-terapije u smanjenju anksioznosti, depresivnosti, smanjenju stresa i posljedica stresa poput različitih psihosomatskih bolesti (glavobolja, raznih tjelesnih bolova i mišićnih napetosti,  probavnih tegoba,  probleme sa spavanjem, poremećaja u prehrani i drugih), povećanju osjećaja samovrijednosti, većeg osjećaja zadovoljstva sobom i samopouzdanja,

 i pozitivnog utjecaja na kognitivne funkcije (mentalne fleksibilnosti, kreativnosti, bolje koncentracije, uvida, percepcije,  razvijanja drugačijeg načina gledanja na stvari...)

Radionice ekspresivne terapije osmišljene su i provode se u svrhu: 

• otkrivanja i jačanja pozitivnih osobina
• osvještavanja i istraživanja sebe,
• pronalaska novih izvora snage
• otkrivanja i osnaživanju kreativnih potencijala
• jačanja imaginacije, mentalne fleksibilnosti, kreativnog mišljenja, mašte, različitih perspektiva gledanja i doživljavanja stvari
• osvještavanja negativnih aspekata sebe (sjena) i osobina koje nas sputavaju i sprječavaju u osobnom rastu,  osvještavanja mehanizama samosabotaže i autodestruktivnosti
• izbacivanja negativnih emocija, otpuštanja napetosti i blokada,
• vraćanja svojoj iskonskoj prirodi i urođenim potencijalima
• vraćanja vjere u sebe i ljubavi prema sebi: izgradnja samopouzdanja
• osnaživanja samokontrole: od pasivnih mehanizam ponašanja[dcs_img_rightframed="black"] http://www.anabozac.com/wp-content/uploads/2011/11/artterapija1-150.jpg [/dcs_img_right]vođenih utjecajima nesvjesnih impulsa do aktivne i svjesne razine doživljavanja i odlučivanja
• pronalaženja svog centra i balansa
• uspostavljanja osjećaja vlastite snage, moći, vrijednosti i zadovoljstva sobom na tjelesnoj, emocionalnoj i duhovnoj razini

Tehnike rada:

• Kreativne tehnike art-terapije (priče, pisanje, slike, crteži, kolaži, modeliranje, skulptura, glina, mandale…)
• Izražavanje kroz pokret
• Vođena vizualizacija
•  Osvještavanje unutarnjih procesa i vanjskog ponašanja

Modalitet rada:

Radionice se odvijaju kontinuirano  jednom tjedno u trajanju od 120-150 minuta u malim grupama (4-6 osoba)  kako bi se osigurao osjećaj povjerenja i što kvalitetnijeg rada uz uvjet međusobnog povjerenja i podržavanja uz stručno vodstvo psihologa, art-psihoterapeuta.

Mjesto rada: Zagreb, blizina Doma sportova

Upisi u tijeku!

Mjesečna cijena 450 kn!

Studentska cijena 350 kn!

Dobro došli!

Pristup integrirane  art ili ekspresivne psihoterapije:

Integrirana art psihoterapija ne opterećuje se slijeđenjem jedne teorije ili tehnike, već se povodi za potrebama klijenta i prema njima se oblikuje i ravna koristeći cijelu paletu raznolikih ekspresivnih tehnika i pristupa.

Temelji se na samoosvještavanju i izražavanju vlastitih emocija, pri čemu integrira znanja iz likovne, glazbene i dramske terapije, terapije pokretom i plesom, te gestalt psihoterapije u svrhu upoznavanja i izražavanja sebe, razvitka vlastitih pozitivnih i jakih strana, prorade negativnih ili traumatičnih stanja,  izgradnje mostova između neintegriranih dijelova sebe, poboljšanja odnosa s drugim osobama, općenito postizanja socio-psihofizičke integracije koja omogućuje kvalitetniji život.

Ne bavi se samo problemima i negativnim aspektima osobe nego je usmjerena na otkrivanje unutarnjih potencijala, kreativnih resursa, razvojem pozitivnih, jakih strana koje nam pomažu da se suočimo s problemima, sagledamo ih u novom svjetlu, bolje razumijemo i s njima se nosimo na konstruktivniji način.

Potiče kreativnu prilagodbu, postizanje unutarnje stabilnosti, emocionalne svjesnosti i regulacije, te integracije i kreativne

Cilj rada je  upoznavanje sebe na tjelesnoj, emocionalnoj i društvenoj razini, radeći na otkrivanju i jačanju kako vlastitih pozitivnih osobina, kreativnih potencijala i izvora snage, tako i osobnih blokada, mračnih, odbačenih i zatomljenih dijelova sebe kako bi ih osvijestili i integrirali u cjelovitu ličnost, preuzeli kontrolu sa nesvjesnog plana i svjesno upravljali svojim životima.

Kao alat i primarni način komunikacije koristi se umjetničkim medijima i kreativnim slobodnim izražavanjem (slikanjem, crtanjem, modeliranjem, pokretom, govorom tijela, pričanjem i pisanjem priča, igranjem uloga, različitim projektivnim tehnikama) kako bi omogućila slobodni spontani izraz i pristup vlastitim osjećajima i mislima, jer razgovorom često svjesno ili nesvjesno skrivamo prave misli i osjećaje od drugih ali što je još važnije i od nas samih.

Bilo kroz sliku, igru, glazbu, pokret  ili kreativno pisanje indirektnim načinom olakšava se samo-otkrivanje, promjena, iscjeljenje, otvara širi dijapazon mogućnosti,  razbijaju okovi prošlosti, skida se prašinu s unutarnjeg blaga sakrivenog ispod svih naučenih ponašanja i potisnutih potreba i osjećaja.

Ne zahtjeva nikakva umjetnička umijeća,  znanja, ni sklonosti crtanju, pisanju, plesanju već polazi od tvrdnje da smo svi kreativna bića sa pregršt zatomljenih potencijala koje treba otkriti. Usmjerena je na poticanje i razvoj kreativnosti, a samim time i otkrivanje i razvoj naših talenata. Ne obazire se ni na estetsku ni dijagnostičku vrijednost nikakvog izražaja, već  ono što je važno jest sadržaj izražaja i sama njegova ekspresija, prijenos unutarnjeg svijeta u vanjski, otkrivanje unutarnjeg svijeta…

Rađamo se kao cjelovita bića, ali nažalost od samog rođenja podvrgnuti smo različitim utjecajima okoline te u borbi za preživljavanjem shvaćamo da neke osobine nisu baš poželjne te ih zatomljujemo, neke druge nismo ni imali priliku razviti, dok neke treće naglašavamo. Vezujemo se okovima sačinjenim od uvjetovanih učenja, slikama o onom što se očekuje od nas, što je u redu, dopušteno, kakvi bi trebali biti da bi nas okolina prihvatila a pritom nerijetko gubimo kontakt sa našim stvarnim ja, sa našim stvarnim potrebama i potencijalima.

Duboko potisnute i zarobljene ostaju želje, povrede, ljutnja, snovi, pravi osjećaji koji nas čine osobama kakve jesmo. Koji nas obogaćuju i čuvaju riznicu blaga u nama. Ti osjećaji imaju sposobnosti upravljanja našim životima upravo zato što ih nismo svjesni. Tek kada ih postanemo svjesni, kada ih oslobodimo možemo se mijenjati.

 I tako odrastanjem sve se  više  rascjepljujemo, svjesno živimo samo mali broj svojih osobina uvjereni da imamo samo njih, dok  druge, najčešće njihove suprotne kvalitete kako pozitivne tako i

 negativne potiskujemo čime one ne nestaju već zgurane u podsvijest i odatle vrebaju na nas  i žive na različite načine crpeći nam energiju i dalje pokušavajući zadobiti našu pozornost. A kako ne uspijeva,  poseže za drastičnijim načinima  najčešće kroz tjelesne simptome različitih bolesti.

Ono što se ne prepoznaje, potiskuje, ne priznaje, kruži unutar nas djelujući destruktivno. Sve što trebamo jest ne zatomiti tu silu, jer tu leži naše najskrivenije blago, nego tu energiju pustiti u protok i umjesto destrukcije postići konstrukciju, kreativnost, razvitak, moć, rast, cjelinu i kreativnu prilagodbu.  Upravo to je zadatak art-terapije koja se služi kreativnim procesom kao osnovnim medijem. Ono što ju još čini jedinstvenom jest ekspresija, aktivna participacija sudionika, imaginacija i povezanost uma i tijela.

Ciklus radionica ekspresivne terapije 

„Dokle god nesvjesno ne postane svjesno, ono će upravljati našim životima, a mi ćemo ga nazivati sudbinom“. C.G.Jung 

Svi smo mi poput samog svijeta sačinjeni od bezbroj različitih osobina kako negativnih tako i pozitivnih koji čine jednu cjelinu. Da bi bili i ostali zdravi trebali bismo živjeti cjelovito. Rađamo se kao cjelovita bića, ali nažalost od samog rođenja podvrgnuti smo različitim utjecajima okoline te u borbi za preživljavanjem shvaćamo da neke osobine nisu baš poželjne te ih zatomljujemo, neke druge nismo ni imali priliku razviti, dok neke treće naglašavamo. I tako odrastanjem sve se  više  rascjepljujemo, svjesno živimo samo mali broj svojih osobina uvjereni da imamo samo njih, dok  druge, najčešće njihove suprotne kvalitete kako pozitivne tako i negativne potiskujemo čime one ne nestaju nego  ih najčešće projiciramo na druge te ih kritički promatramo, odbacujemo, osuđujemo ili idealiziramo.

Najčešće ostajemo skamenjeni u središtu različitih  konflikata između oprečnosti uvijek važući koji je izbor  pravi, ne shvaćajući da ispravno i pogrešno u apstraktnom smislu uopće ne postoje, te da bi mogli (p)ostati cjeloviti trebamo svjesno proživjeti sve svoje oprečnosti. Ali najčešće  svjesno  živimo samo jednu stranu, potiskujući drugu koja time ne  nestaje već zgurana u podsvijest  postaje sjena i odatle vreba na nas  i živi na različite načine crpeći nam energiju i dalje pokušavajući zadobiti našu pozornost. A kako ne uspijeva,  poseže za drastičnijim načinima  najčešće kroz tjelesne simptome različitih bolesti.

Ideja vodilja ovog ciklusa radionica usmjerena je na otkrivanje  tih više ili manje zatomljenih osobina kako bi ih iskoristili u svoju korist, razvili skrivene potencijale, osnažili pozitivne osobine, prokljuvili blokade,  te preuzeli kontrolu sa nesvjesnog plana i svjesno upravljali svojim životimaa sve to kroz ljepotu, bogatstvo, moć i šarm različitih kreativnih izraza. 

Cilj rada je što dublje upoznavanje sebe na tjelesnoj, emocionalnoj i društvenoj razini, radeći na otkrivanju i jačanju kako vlastitih pozitivnih osobina, kreativnih potencijala i izvora snage, tako i osobnih blokada, mračnih, odbačenih i zatomljenih dijelova sebe kako bi ih osvijestili i integrirali u cjelovitu ličnost.

Kroz različite kreativne izraze, imaginaciju, vođene vizualizacije, pokret... u ugodnoj i  opuštajućoj atmosferi međusobnog povjerenja i podrške radi se na:

• otkrivanju i jačanju pozitivnih osobina
•  pronalasku novih izvora snage
•  otkrivanju i osnaživanju kreativnih potencijala
•  jačanju imaginacije, mentalne fleksibilnosti, kreativnog mišljenja, različitih perspektiva gledanja i doživljavanja stvari