Strastvena je opsjednutost svime što volimo, zapravo čarobna lavina koja nam ravna put, mijenja pravila, rasuđuje, odbacuje dogme, prenosi nas preko ponora, pobjeđuje naše strahove, oslobađa nas sumnji. Bez moći te ljubavi, mi smo samo lađe koje tumaraju mirnim morima dosade, a ona su ubojita…
Što je to što nikad ne umire? To je ona vjerna sila koja nam je urođena, ona koja je veća od nas, koja priziva novo sjeme na otvoreno, na zlostavljana i jalova mjesta tako da nas može iznova zasijati. To je ta sila, njezina upornost, njezina odanost nama, njezina ljubav prema nama, često krajnje zagonetna, koja je kudikamo veća, kudikamo velebnija i kudikamo drevnija od bilo koje do sad poznate.
Zar još uvijek ne znaš ono što znaš?
Da sam s tobom, u tebi, oko tebe?
Da ti šaljem vjetrić, kad je vrelo? Stolicu kad si umorna? Putnu kartu, kad krećeš na put? Ozdravljenja tijela, kad ga brigama svojim razboliš? Da sam uvijek, uvijek, uvijek tu, i da tamo ne postoji?
Dokle ćeš ne znati ono što znaš?
Kada vas ne bih izgubio, kako biste saznali što znači, biti nađen?
Kada se ne bih sakrio, kako biste saznali radost otkrića?
Kad ne bih ovo, kad ne bih ono… kako biste saznali da sam sve to radio zbog vas, da biste rasli, i narasli Mi do srca?
Kako biste stigli do znanja da više ne treba ni kriće ni otkriće, ni gubljenje ni nalaženje – kad vas ne bih snabdijevao prigodama u kojima se to može naučiti?
Ja najradije ne bih… ali drukčije ne ide.
Vi svoj smiješak ne osvajate smiješkom, već suzama.
Kad stupite na rub jedine svjetlosti koji pozajete i sljedeći korak je u tamu nepoznatog, vjera zna da će se dogoditi jedna od dviju svari: čekat će vas nešto čvrsto na što ćete moći stati ili ćete naučiti poletjeti.
I tako lutamo svojim putem pitajući se – ako ćemo pravo, pitajući se „Jesam li s ovoga svijeta ili s drugoga?“ i odgovarajući :“Pripadam oboma svjetovima.“ I kako napredujemo, tako se stalno podsjećamo na to. A moramo pripadati oboma svjetovima. Upravo je takvo lutanje ono što nam pomaže da istisnemo svaki i najmanji djelić otpora, zadnju mogućnost oholosti, da uklonimo i zadnje primjedbe kojih se možemo dosjetiti, jer takvo lutanje umara. No, ta posebna vrsta umora natjera nas da konačno predamo sve strahove i ambicije ega i jednostavno slijedimo sve što dođe. Doći će naše dublje i potpunije razumijevanje vremena koje provedemo u podzemnoj šumi svoje nutrine.
Zamah koji vas tjera da letite je veliko blago čovječanstva koje se nalazi u svakome. To je osjećanje povezanosti sa korijenjima svake energije, ali čovjek pri tom brzo zastrepi! To je užasno opasno! Stoga se većina vrlo rano odriče letenja i više voli da, držeći se zakonskih propisa, hoda po pločniku. Ali vi niste takvi. Vi letite dalje, kako je i red da čini valjan momak. I gle, tad otkrivate nešto čudesno: da postepeno ovladavate time, da se velikoj sveopćoj snazi koja vas neodoljivo nosi pridružuje jedna tanana, sićušna sopstvena snaga, organ, kormilo! To je slavno.bez toga bismo, lišeni volje, otišli u zrak, kako na primjer, čine luđaci. Njima su date dublje slutnje nego ljudima sa gradskog pločnika, ali oni za to nemaju ključa i nemaju kormila, pa se strmoglavljuju u bezdan.
Polako si gubio krv, snagu, razum, ali si ipak napredovao tvrdoglavošću mrava, vraćajući se da bi zaobišao prepreku, dižući se nakon padova, ili ponovno se uspinjući uz padine, koje su završavale u ponorima, ne dopuštajući si nikakav odmor, jer ti više ne bi ustao iz svoje svježe postelje. Ali ono što nas spašava jest da učinimo jedan korak. I još jedan. I uvijek je to isti korak, koji uvijek ponovno započinjemo…
Napregni svoje oči, stvorene su da vide više nego što misliš!
Život je kao i ljubav - sav je razum protiv njega i sav zdravi instikt za njega.
Suze su rijeke koje vas nekud vode. Plakanje stvara rijeku oko barke koja nosi vaš duševni život. Suze podižu vašu barku sa stijena, sa suhog tla i nose je nekamo niz rijeku, na neko novo, bolje mjesto.
S vrha vjetrenjače, strah je bio u slabijem položaju, ljepota je bila nenadmašiva.
Indijska legenda o malom Žutom cvijetu koji je procvjetao u vrtu koji cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene kaže:
Kada je jedan posjetilac ušao u ovaj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je sve drvo palme korisno - plod, lišće, grane i deblo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod izvozio za velike novce iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.
Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe zaustavilo se na jednom malom žutom cvjetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zašto se i ti ne žališ kao ostali?"
Cvijet je odgovorio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavido joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam imati divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi me učinio takvim. Ali želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.
Maska –Charles Finn, 1966.
Ne daj da te zavaram. Ne daj da te zavara lice koje nosim. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Za ime Božje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran, da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja sakriva. Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio nonšalantno, sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna. Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi ljubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga, od zatvora što sam ga sam sagradio, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti ljubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni. Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim. Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem. Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu. Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. Želim biti iskren i spontan, te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možeš prizvati u život. Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan, kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe ako tako izabereš. Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možeš ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako. Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove. Što mi bliže priđeš to naglije mogu uzvratiti. To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, ja sam često nerazuman. Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš? Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro. Jer ja sam svaki muškarac na kojeg naiđeš i ja sam svaka žena na koju naiđeš.