Dramska terapija

No bez vlastitog iskustva cjeline i ocean i duge i glazba, samo su lijepi tuđi pabirci s polja stvarnosti, samo su slike na kojima nas nema, krhotine bogatstva koje nije naše. Lijepo je o tome vesti, diviti se nekim sukladnostima i simetrijama, ali dok čovjek ne provjeri taj vez na vlastitoj koži, on neće upoznati njegovu istinitost. V.Krmpotić

Dramska terapija usmjerena je na razvoj kreativnih aspekata i pozitivnih resursa kako bi se pomoću njih mogli suočiti i raditi na onim nedovoljno razvijenim  psihološkim aspektima poput sramežljivosti, govorenja u javnosti, mucanja, nedostatnog samopoštovanja, straha od kontakta s drugima, različitim razinama socijalne fobije i anksioznosti.

U sigurnim uvjetima terapijskog miljea kreativnom dramatizacijom i igranjem uloga potiče se eksperimentiranje različitih uloga i osobnih aspekata, njihovo odbacivanje, ispravljanje i mijenjanje bez dugoročne obveze i posljedica.

Radi se sa otporima od preuzimanja novih uloga u stvarnom životu, pri čemu se olakšava mentalna sposobnost, fleksibilnost i mogućnost promjene različitih uloga u različitim situacijama.

Krajnji cilj je socio-emocionalna-kognitivno-fizička integracija te osobni rast uz toleranciju ambivalentnosti svakodnevnih uloga.

Glavni proces kojim se koristi je kreativna dramatizacija koja je usmjerena na povećanje svjesnosti o sebi, o vlastitom tijelu, mašti, osjetilima, na doživljavanje unutarnjeg i vanjskog svijeta, te pomaže u pronalasku i izražavanju izgubljenih dijelova sebe, u izgrađivanju osobne snage i samosvijesti. Kako bi interpretirali svijet i izrazili ideje, osjećaje, i ponašanja radi se na razvijanju sposobnosti korištenja i oslanjanja na sve dostupne izvore: vid, sluh, miris, dodir, okus, izraz lica, pokrete tijela, maštu, zamišljanje, imaginaciju, intelekt.

Kreativna dramatizacija predstavlja glumljenje /igranje života, nas samih. Mogu se igrati dijelovi i situacije iz života, ili snova, osjećaji, druge osobe. Igrajući te uloge postaje se svjesniji sebe, uključeniji, stvarniji, pronalazi se sebe, uspostavlja veza sa samim sobom i doživljava se na autentičan i jasniji način. Može se eksperimentirati sa novim načinima, novim ulogama, može se dopustiti potisnutim dijelovima da se pojave, može se biti spontani bez straha od posljedica koje obično blokiraju u realnom životu.

U tim procesima koristi se različitim medijima od lutaka, pješčanika, dramskog prikaza i procesa, igranja uloga, asocijacija, pantomime, kostimografije, pisanja, glasovne varijacije, crtanja, pokreta tijela…

Dopusti svomu tijelu da bude svjedok duši: da se svine od boli kad je njoj bolno – jer kako ćeš drukčije saznati, pozornost obratiti, muku njezinu uvažiti?

Dopusti mu da izbacuje iz sebe gvalje nezaborava, da grči srčano deblo na putu u krošnju pamćenja. Tako ćeš saznati da znaš i ono što ne znaš.

Dopusti mu da bude ekran na kojemu ćeš iščitavati poruke unutrašnjeg planeta; taj planet obuhvaća vanjski svijet, ali je vanjskom svijetu nepodatan – zato jer je svakomu manjem obuhvatu od sveobuhvata, neobuhvatan. V.Krmpotić

Podijeli: