Destruktivnost - kreativnost
S tobom same nevolje, tvoje je djelo marginalno i neprihvatljivo. Pa, što je onda rješenje? Krenuti dalje i izboriti se. Pokupiti već jednom tu olovku, pritisnuti ju o papir i prestati cviliti. Pisati. Pokupiti taj kist i biti gadni prema sebi za promjenu, slikati. Plesači, odjenite tu košuljicu, svežite vrpce u svojoj kosi, oko struka, oko gležnjeva i recite tijelu neka izvoli. Plešite. Glumci, dramaturzi, pjesnici, glazbenici i svi ostali. Uglavnom, prestanite pričati! Nemojte više reći ni riječi dok ne postanete to što jeste. Zatvorite se u sobu, ili pak na čistinu pod nebom. Stvarajte svoju umjetnost. Uglavnom, stvar se ne može smrznuti ako se kreće. Pa onda krenite. I krećite se! Hladnoća za kreativnost, veze i sam život predstavlja poljubac smrti.
Ako slijedimo samo ono što već poznajemo, kad-tad ćemo postati destruktivni jer nema napretka, jer se vrtimo u istom krugu koji neko vrijeme može biti uspješan, ali samo neko vrijeme. Priroda zahtjeva rast, bujanje. Zahtjeva kreativnost. A za kreativnost potrebna je i doza rizika. Rizika da se napuste ustaljeni obrasci razmišljanja i ponašanja, da se pokuša koji novi smjer, usudi na novi korak.
Jer postoje samo dva načina življenja: kreativno ili destruktivno. Energija ne nestaje, niti se gasi, ona samo mijenja svoj oblik. Ako se naša energija ne kreće prema stvaranju, ona će se nastaviti kretati, međutim, ne imajući priliku slobodnog toka postat će destruktivna. Energija ne može čekati, ima potrebu izraziti se, prema tome, ako izbjegavamo iskoristiti ju, izraziti, kreirati, biti kreativni, energija će i dalje kružiti unutar nas. Zagušena energija neće imati druge nego se okrenuti u svoji drugi pol, i postati destruktivna i oblikovati se u obliku depresije, bijesa, autodestrukcije, bolesti ili u nekom drugom vidu.
Zato tu autodestruktivnu silu u našim dubinama možemo i moramo osvijestiti i preraditi ju. Jedna od najjednostavnijih metoda jest kroz kreativne procese, kroz koje možemo ponovo doći u kontakt sa izvornom energijom.
Pisanjem, slikanjem, pisanjem,ve perseest. To znači itim materijalima i oblicima i i povjerenja.održavajući, povjerljiv ambijent u kojem podržava kl meditiranjem, plesom, te stapanjem sa čistom prirodom, svuda oko nas imamo priliku jednostavnije i spontanije oživiti te kreativne procese i živjeti ih.
Kreativnost je nužna kako bi mogli odbaciti zastarjele modele verbalne manipulacije, prikrivanja i potiskivanja stvarnih osjećaja, kao i misli, koje zbog straha njihova izražavanja i puštanja na slobodu, gušimo u sebi. Koje li zablude. Upravo to njihovo držanje pod kontrolom jest ono što stvara destrukciju i vezanost, a ne njihovo puštanje na slobodu od čega zaziremo, jer su nas tako učili pa to onda valjda tako treba biti. I tako bi se taj ustaljeni proces nastavio vrtiti u krugu da ne prizovemo u pomoć naš najdragocjeniji dar prirode, našu bit – kreativnost!
Ako se prepustimo našem kreativnom vodstvu u sigurnim smo rukama. Iako mnogo puta izgleda ludo, nelogično, čak i suprotno zdravom razumu, naposljetku se pokaže da je upravo taj iskorak iz poznatog, ta mrlja, rupa ili greška u iscrtavanju putanja bila novi pravac kojim je trebalo poći. Ako se prepustimo svojoj kreativnosti, možemo biti mirni i s vedrinom promatrati proces koji se odvija u nama, otkrivati nove putove. Jer kreativnost zna kuda ide iako nam je malo kad jasna. Naša kreativnost dio je sveopće kreativnosti. Povezana je s izvorom prirode i svijeta na nekoj drugoj, puno dubljoj dimenziji i ima inteligenciju koja je drugačija od one naše, poznate pomoću koje inače predviđamo, planiramo i projiciramo putanje svojih života.
Kada se jednostavno prepustimo onom što se događa, procesu, kada plešemo, slikamo, nešto stvaramo, kada ne uvjetujemo pokret ili smjer kista, odabir boje, kada dozvolimo unutarnjem vodstvu da nas vodi, prepuštamo se njegovoj mudrosti, prepuštamo se tom kreativnom procesu, a mi sa svim svojim naučenim znanjem i ograničenjima nestajemo, tada nestaju sve prepreke, tada ulazimo u nepoznatu nam sferu, napuštamo poznato, tada nastupa kaos. Možda zastrašujući kaos kojeg je teško izdržati, ali upravo tada ništa nije nemoguće. Upravo u kaosu se stvara mogućnost novih sklapanja, novih poredaka, novih djela, novina, rađanja, stvaranja. To je oslobađajući ali zastrašujući osjećaj odlaska u nepoznato, u nepredvidljivo kada se prepuštamo bez straha, vjerujući, intuitivno znajući da će nas nepoznato odvesti na pravo mjesto.
Sve što trebamo je biti blesavi, otkačeni, povjerljivi prema sebi i kozmosu, u srcu…prepustiti se nevjerojatnoj inteligenciji onoga što nas okružuje, što nas pokreće, osjetiti se djelom toga i ne podlijeći strahu.
Ljudi se razbole i polude jer ne mogu osloboditi akumuliranu energiju, što čini da se ona nastavlja skupljati, do same eksplozije. Tajna zdravlja se krije u oslobađanju svega što je potisnuto u nama, u odbacivanju kako bi ostali nevini, svježi, mladi, zdravi. Psihološko zdravlje nema nikakve veze sa kontrolom. Zdravlje je prirodno stanje. Ako kontroliraš svoju srdžbu, jednog dana ćeš odjednom shvatiti kako zapravo ona kontrolira tebe. Oslobodi je. Dopusti joj da ode. Vjerujem u izražavanje energije, u katarzu, i smatram da je to jedini put k zdravlju. Ostati zdravi u bolesnom svijetu je preteški zadatak jer osobe koje te okružuju prepune su svakakvih bolesti: srdžbom, seksom, ljubomorom, zavišću, posesivnošću, mržnjom. Od malih nogu učili su ih da se kontroliraju i postali su poput vulkana, žive sjedeći na vulkanu. Zato trči, skači, pleši, pjevaj i stvaraj, stvaraj i stvaraj. Ekstaza je uzvišena sloboda. Ironija je da zapravo ne trebamo nigdje poći kako bi je pronašli. Ona je tu. Ona je naše najdublje središte, ona je naša esenca. Ako je odlučiš pronaći, možeš je pronaći u ovom istom trenutku. Ne treba se odgađati ni za djelić sekunde. Prava žeđ može otvoriti njena vrata. Jaki puls, pritisak hitnoće može te učiniti slobodnim u ovom istom trenutku, sada.