Mašta, umjetnost i čeznuće – O´Donohue
Mašta je najvažnija, ona predstavlja uvid u buduće životne ljepote.
Stvaranje umjetnosti je putovanje koje vrijedi života.
Mašta je nadahnuta i nesmotrena svećenica koja protiv sviju želja i sviju sustava i ustrojstva ustraje na proslavljanju obreda prisutnosti na prognanim žrtvenicima odsutnosti.
Odsutnost je iznimno snažna tema i prisutnost upravo stoga što veliki dio našeg identiteta prebiva izvan dohvata, u tome nepoznatome i uvelike nespoznatljivom kraju. Iako je uglavnom odsutno iz naše svijesti, korijenje je nesvjesnog u velikoj mjeri odgovorno za mnogošto od onoga što se zbiva na površini, u danima našeg života. Budući da je mašta svećenica tog praga, ona spaja ta dva unutrašnja područja. Mašta sjedinjuje unutarnju prisutnost i unutarnju odsutnost našeg života – dnevnu svjetlost našeg ja po kojoj smo poznati, te noćno unutarnje ja čiji vidovi ostaju nepoznati čak i nama samima.
Umjetnik je onaj koji se prepušta životu mašte.
Umjetnik poučava samog sebe. Svakog umjetnika pokreće jedinstveno čeznuće. Nema nikakvih vanjskih, već gotovih karti koje bi umjetnika upućivale prema onome što žele stvarati. Svakog umjetnika progoni neki unutarnji glas koji mu ne dopušta nikakav osjećaj zadovoljstva dok ne stvori ono što se od njega zahtjeva.
Umjetnik se ne može ugnijezditi u jednodušnosti uobičajena pripadanja. Njegovo ga srce i gura do rubova na kojima vladaju drugačiji imperativi. Velika je osamljenost prisutna u stvaranju našeg izvornoga. Umjetnika ne prizivaju toliko iz vanjskog svijeta, koliko iz nepoznatih dubina njegove unutrašnjosti. Poziv na stvaranje dolazi s nekog drugog mjesta. Umjetnici su svećenici kulture. Ono nevidljivo prizivaju prema obliku u kojem postaje nejasno vidljivo, tišinu prozivaju prema glasu, a nepoznato prema bliskosti. Umjetnici nam pomažu da sagledamo ono što postoji sakriveno.
Niti jedan umjetnik ne stoji osamljen na čistini. Svaki umjetnik izvire iz golemog pripadanja tradiciji, ali ipak ništa se ne ponavlja. On pripada na čudnovat način. U tradiciji prebiva u takvim dubinama da je čuje kako otkucava u njegovu srcu, ali ga ta tradicija ujedno navodi da se osjeća kao potpuni stranac koji za svoje čeznuće u njoj ne može pronaći odjeka. Iz toka te intimne čudnovatosti počinje izranjati nešto novo. Umjetnik je na neobuzdan način prizvan istini. Usprkos svim osobnim ograničenjima i nesigurnostima on mora izraziti ono što otkriva. Katkad su njegova otkrića veličanstvena.
U umjetnosti uočavamo ona područja u kojima su granice našeg pripadanja postale pretijesne i otrovne. Umjetnik je uvijek i prije svega odan čeznuću. Ta voljnost da slijedi čeznuće „kamo god ono vodilo“ zahtijeva i omogućuje sve vrste novih mogućnosti pripadanja.
Čovjek mora biti jako maštovit želi li slijediti put znanja. Na putu znanja ništa nije onako kako bi to nama odgovaralo.