Prepreke na putu kreativnosti

Svi moji kipovi bili su skriveni u komadima mramora, trebalo je samo skinuti višak!

Michaelangelo

Put do kreativnosti nije ni malo lak, ali se u potpunosti isplati! Zahtjeva napor jer na tom putu uspinjanja do kreativnosti trebamo otpustiti mnoge stvari, rasteretiti se bespotrebnog tereta, a toliko nepotrebnih kovčega nosimo sa sobom, nekorisnih a precijenjenih. Svi su toliko prepuni vlastitim ograničavanjima i kalupima. A ona su jako teška. Kad kažem kalup mislim na onaj dio nas koji smo godinama gradili kao obrane, onaj nametnuti dio trebanja i moranja, onaj uvjetovani dio koji nas sputava i ne dozvoljava da živimo našu fluidnu bit. Kalupi uključuju bilo kakve prosudbe o nama samima, ideje i koncepte o tome kako bi stvari “trebale biti”. To je glas koji obično sputava kreativni proces. Kalupi su prepreka koja nas sprječava a dopremo do sebe, da se izrazimo. Oni su poput barke, možemo se njima koristiti za doći na  drugu stranu obale, ali ne trebamo ih zato vući ili nositi na leđima kad stignemo na kopno ostatak života. Oni stvaraju karakter, određuju osobine naše ličnosti, određuju nas na neki način, što je u redu za neko vrijeme kada su bili potrebni, kada su nam te osobine bile potrebite za preživljavanje, međutim situacije su se promijenile, a te osobine u nama ostale su iste. Mi ih više ne trebamo. Sada od te takozvane ličnosti ili karaktera trebamo doći do nas samih, onoga što zaista jesmo. Trebamo doći do naše individualnosti, do naše jezgre, do osjećaja sebe.

A kalupi nam ne dopuštaju rast,  odlazak u visine. Sprječavaju protok energija iz nepoznatog u nama. Od njih dolaze sva naša ograničenja i obrane. Moramo ih napustiti, a to nije lako, već zna biti i bolno. Toliko ih nosimo da su postali dio nas. Možda čak su se čak i urezali u kožu pa ni ne znamo što je kalup, a što smo mi. Nailazimo na otpore. Hvatamo se za naše identitete, varljive slike o sebi.

Sve što trebamo biti jest otvoreni, spontani, prisutni, dostupni.

Ti interni i suptilni aspekti svijesti  pomažu i u stvaranju više eksterne vrste ukalupljenog gledanja na stvari koje također predstavljaju prepreku kreativnosti. Skloni smo snažno prosuđivati druge, sebe i stvarnost u kojoj živimo, na načine koji ograničavaju kreativno izražavanje. Pogreška koju svi činimo je to što mislimo da postoje određeni standardi koje moramo zadovoljiti kako bismo osigurali svoje mjesto u univerzalnoj hijerarhiji. Ali hijerarhije u umjetničkom izražavanju ne važe, niti su univerzalne. One su osobne. Ono što treba slijediti i po čemu se treba ravnati jedino je vlastiti osjećaj. Napredak je kada se prepozna taj djetinji osjećaj, osjećaj nevinosti, iskrenosti, spontanosti, osjećaj opuštenosti koji omogućava impulsima da prodru kroz formu, osjećaj uzbuđenosti i uzvišenosti, povezanosti, energije...

Jer sve što je bitno na kraju života jest kako smo živjeli život, kako smo živjeli svaki trenutak života. Je li bio iskren, radostan, jesmo li ga slavili, jesmo li se izrazili, jesmo li stvarali?

Kao što Van Gogh reče: “Ne nalazim već tražim.  Mislio sam da to znači: stalno tražiti a nikada ne potpuno naći. Mislio sam da to znači suprotno od onoga: znaš našao sam. Kad kažem da sam umjetnik,  pod time mislim: Ja tražim, ja se borim, ja sam dušom i srcem za to.

I. Stone