Pravi Self vs. lažni self

with Nema komentara

Zadatak čovječanstva pa i pojedinačnog čovjeka jest evolucija svijesti i postizanje Cjeline, (Povezanosti, Gestalta) odnosno pronalaženje pravog Selfa.

Međutim kako bi došli do ujedinjenja morali smo proći kroz faze separacije, fragmentiranosti i individuacije.

Pa tako na razini svijesti čovjeka  osnovni rascjep je između Selfa - pravog ja koji je dio Cjeline i Ega - lažnog ja, koji je naučeni obrambeni mehanizam, kalup, odvojen iz Cjeline.

Naš je zadatak i cilj putem osvještavanja nesvjesnih dijelova i spajanja fragmentiranih dijelova u višu Cjelinu, postići integraciju cjelokupne ličnosti, doći u kontakt sa našim pravim Selfom i povezat se sa Cjelinom.

Ego predstavljaju svi dijelovi (fragmenti) nas koji su odvojeni od Cjeline, koji ne sačinjavaju naš pravi Self, naše prave potrebe i vrijednosti. Drugim riječima Ego je lažan self odnosno obrambena struktura. Sačinjavaju ga naučeni obrasci ponašanja, maske i kalupi koje je razvio u ranom djetinjstvu kao kompenzacija za rane povrede. Sve potrebe u ranom djetinjstvu koje nam nisu bile trenutno zadovoljene doživjeli smo intenzivno i bolno. Kako bi zadobili zaštitu i pažnju i zadovoljili svoje osnovne  potrebe, u toj ranoj dobi, spremni smo na sve, pa i na odricanje od svojih stvarnih potreba i želja pristajanjem na tuđe uvjete… Iz puke potrebe za pažnjom i zaštitom tako smo izgradili  niz ponašanja kojima smo se zapravo udaljili od sebe i svoje boli. Kako bi preživjeli poteškoće sa kojima smo se tada suočavali nesvjesno smo svladali ograničen repertoar strategija, samopredodžbi i ponašanja koja su nam omogućila izaći na kraj s našim najranijim okruženjem i preživjeti ga. Međutim na taj način stvorio se rascjep između pravog ja, pravih potreba i osjećaja, te lažnog ja koji se priklanja vanjskim uvjetima i tuđim  pravilima igre. Vremenom sve smo više gubili vezu sa pravim ja, sa doživljajem sebe i svojim pravim potrebama. Tako da za odrasla života uglavnom živimo iz lažnog ja, iz naučenih  strategija ponašanja i  obrambenih mehanizama koje su vremenom postale automatski mehanizam djelovanja neovisno o njihovoj daljnjoj nesvrhovitosti i neprikladnosti, a nerijetko i katastrofičnosti.

Lažni self (ego), zbog odvojenosti od pravog Selfa (Cjeline)  strahuje da će biti otkriven i kažnjen, uslijed čega osjeća bezdan krivnje. Zbog tog straha  i dalje ustraje u odvojenosti i nastoji se sakriti od Cjeline, i raznim smicalicama negirati njezino postojanje.

Iz lažnog selfa (Ego) često robujemo zadovoljavanju tjelesnim užicima, nastojimo izbjeći patnju, skloni smo ovisničkom ponašanju; Osjećamo se krivo i grješno, nerijetko  zaglavljeni u ulozi žrtve, obrane, straha, kaosa, krivnje,  potrebe za kontrolom; Davanje percipiramo kao žrtvovanje ili gubitak; Dajemo samo proračunato i gnjevni smo ako nam nije uzvraćeno; Snažno se odupiremo stvarnosti koja se ne slaže sa našim očekivanjima;Vrijednost stvari procjenjujemo kroz osobnu dobit; Vlastitu vrijednost mjerimo vanjskim vrednovanjem kroz uspjeh, dobit, materijalne stvari,  vanjsku pohvalu i nagrade a ne našu realnu vrijednost i stvarno samopoštovanje; Sve što se ne uklapa u naš sustav vjerovanja odbacujemo i tako jačamo taj lažni self; Kruti smo, grubi, distancirani, obrambeni; Djelujemo kroz stezanje, odvajanje i projiciranje, napad i obranu.

Ispod krinke samohvale  i pozitivnog stava nalazi se površnost, nepovjerljivost, cinizam, pesimizam, suzdržanost, bezosjećajnost, grubost, osjećaj napuštenosti, ugroženosti i manjkavosti. Gotovo sva zabrinutost, tjeskoba, sukob i strah koje doživljavamo proizlaze iz nesigurnosti ili iz osjećaja ranjivosti ega.

Ono što je nekad bilo korisno, sada više ne služi svrsi, i zato se treba upoznati kako bi se mogao izabrati adekvatniji i adaptivniji način funkcioniranja.

Često su događaji koje smatramo najdubljim ranama zapravo inicijacije koje nas izvlače iz nezdravih čari naivnosti, grandomanije, pasivnosti, nasilja ili ovisnosti. Potrebne su nam takve inicijacije budući da bismo se bez njih opirali rastu i promjeni, čak i odricali odgovornosti prema drugima u  svom usudu nadrastanja ega. Sva ometanja, prekidanja i pogreške u empatičkom usklađivanju roditelja, pomažu nam prikupiti snagu za suočavanje s budućnošću, uza sva odvajanja,  razočaranja i poraze. Da bi se pograbilo tu moć potrebna je samo volja da se posjeti prošlost i s boli boravi dovoljno dugo  da bi se požnjelo njezine plodove.

Neko vrijeme živimo raskomadani, a zatim pomažući se našim moćima traganja, povezivanja i šivanja ponovno se sabiremo i pronalazimo put do cjelovitosti. Fragmentacija je potrebna kao neizbježna faza u prijelazu iz poniženja i zlostavljanja u samopouzdanost i suosjećajnu ljubav. Put do ljubavi prolazi kroz ruševine! Steinem

Pravi Self je dio Cjeline povezan, u ravnoteži sa Prirodom; djeluje kroz širenje odnosno ljubav, mir, radost, dijeljenje, suosjećanje, kreativno nadahnuće; Dijeljenje doživljava kao davanje, dok napad ili osude ega shvaća kao prikriveni vapaji za ljubavlju, te na te osude i reagira iz ljubavi.

Cjelovit je i obuhvatan, objektivan, fluidan, postoji neovisno o umu, trenutnim emocijama i situacijama, odnosno izvan vremena i prostora. Najčešće se doživljava unutarnjim osjećajem vrijednosti (neovisnim o vanjskim uvjetima i mišljenima drugih), opraštanjem ili svjesnošću o sadašnjem trenutku, intuitivnim vodstvom i kreativnim nadahnućem, prihvaćanjem, bivanjem, dopuštanjem, nepodijeljenošću, cjelovitošću, obuhvatnosti, povezanosti, bezuvjetnosti, neosobnosti, nepristranosti, neograničenosti, nadahnućem, povjerenjem, vjerom, bezvremenosti i vječnosti.

Self je zdravlje,  self je stvarnost. Zdravlje je prihvaćanje cjelokupne stvarnosti. Stvarnost ne možemo izobličiti. Njezinim izobličavanjem  doživljavamo ćemo tjeskobu, depresiju, paniku jer pokušavamo biti nestvarnim, odnosno necjelovitim. I zato ne trebamo tražiti istinu izvan sebe, jer je istina u nama!

Nema odvojenih suprotnosti: dobrog i lošeg, pogrešnog i krivog, vanjskog i unutarnjeg, materijalnog i psihološkog, konkretnog i apstraktnog, prirodnog i duhovnog, sve se povezuje u cjelinu i postaje jedno. Self je ujedinjenje muškog i ženskog principa odnosno funkcija lijeve i desne polutke mozga.

Dijeljenje i raskol između svjesnog i nesvjesnog, duha i materije, jest ono što predstavlja prepreku dostizanja prvobitne prirode odnosno  Cjeline.

Tek kada prihvatimo u sebi tu rascjepkanu mnogostrukost nesređenost, suprotstavljenost i nespojivost i integrirano ju u cjelovitost, moći ćemo se osjećati povezani unutar sebe, sa drugima i sa Cjelinom ( Jedinstvom, Bogom, Duhom, Dušom, Sviješću, Energijom, Silom, Prisutnošću, Ljubavi, Univerzumom, Biti, Selfom… kako god je nazvali) kojoj svi pripadamo i koje smo sami dio, i nećemo se više osjećati usamljenima ili otuđenima.

Taj viši Ja, unutarnji Self, naša Svijest, naš Centar,  takozvana Mudrost jest upravo ta Cjelina. Znati da smo sve, a opet nismo zaglavljeni ni u jednom pojedinačnom djelu. Da možemo slobodno kročiti između naših polariteta, ne ostati zaglavljeni u emociji ili situaciji, već na nju gledati iz uloge promatrača bez osuđivanja,  da smo sposobni odvojiti se od subjektivnih opažaja i vidjeti širu Istinu ili simboličko značenje te situacije,  imati povjerenja u višu Mudrost i viši Smisao i donositi odluke iz te Cjeline i Jedinstva. Izaći iz uloge ili situacije u kojoj se nalazimo i pogledati se iz šire perspektive uzimajući u obzir sve dijelove odnosno Cjelinu.

Više ne robujemo strahu, krivnji, situaciji, ne ovisimo o mišljenjima drugih, o vanjskim utjecajima. Tim  unutarnjim odvajanjem iz komadića odnosno izlaženjem iz zaglavljenosti u emociji, gledanjem iz šire perspektive povezujemo se u Cjelinu, dolazimo do svog potpunog ja, do jasnoće uma i Mudrosti, pravog Selfa, Gestalta.

Mi nismo ni svoje emocije, ni svoje misli. Mi nismo svoja tijela, svoji likovi ili uloge. Sve se to mijenja u vremenu i prostoru: mi osjećamo njihove učinke i nastavljamo dalje. Ono što doista jesmo jest stalna i vječna svijest, naš unutarnji Self. Imamo  neograničenu sposobnost jednostavno biti i to biti kako god želimo, To je ono što nam se obraća „tihim unutarnjim glasom“ istine i vodi nas prema našim arhetipovima rasvjetljujući ono što je lažno u našim životima. Carruthars

I taj odmak, taj pogled iz više sfere, šire perspektive dobro opisuje i Shakespeare svojom poznatom metaforom Cijeli je svijet pozornica i svi su muškarci i žene tek glumci: imaju svoje izlaske i ulaske da je cijeli ovaj svijet jedan veliki igrokaz. 

Ponekad blag, ponekad oštar i težak, ali kad je glumac svjestan svoje glume, glumaca i svjesnog podija, njega ništa ne može povrijediti, a ako se glumac nije vezao za predstavu, tada ga režiser ne može uplašiti ili ucjenjivati otkazom. No, glumcu je u interesu da odglumi što bolje, jer inače zašto bi bio glumac uopće.Mogao je biti vodoinstalater. x

Podijeli:

Follow Ana:

Latest posts from