Namaste Indija

February 17, 2012 Posted by admin in Tekstovi

Crtice iz dnevnika (metaforičkog) putovanja

Po povratku.......

I danas pola godine nakon povratka pred ulazak u novu 2009 godinu, nakon dugih 7 mjeseci lutanja po Indiji i Nepalu plutajući po površini podsvjesnih dubina, hodajući po rubu pameti, sjedim pored mora 50 m od kuće još uvijek plutajući, tražeći neku pukotinu kroz koju bih provirila i sagledala pravu Indiju, pravu sebe...

Pokušavam živjeti sadašnjost, složiti djeliće sebe razasute u vremenu i prostoru koje nadmašuju granice mog tijela, sabrati samu sebe razbacanu između svjetova.

U tom nastojanju ponekad se vraćam unatrag, a ponekad kao da skačem naprijed kako bi premostila ovo vrijeme. A ponekad čas zaustavljena u nekom mučnom zastoju ne uspijevam krenuti naprijed: čas obuzeta zanosom zbog nekog neznatnog otkrića sakrivenog u sjećanju, a čas zaustavljena u tom lebdećem koraku između prošlosti i budućnosti kao da gubim tlo pod nogama sadašnjosti ostajući zaglavljena u paničnom bezdahu.

Ponekad, uslijed nerijetkog hodanja usporedno sa životom, gledajući unatrag ne vidim si tragove kao da me nigdje nije ni bilo, ali znam da ću ih pronaći, ponovo, negdje, u dubini sebe, na visokim planinama ili dubokim morima. A ponekad osjećam žudnju kako silovito navire kao kod dugo zatrpana vulkana iz grotla koje se činilo mrtvim tolike godine i ja ponovno sanjam, ponovno živim, ponovo želim, strepim, gladujem…

Kroz glavu mi prolaze urnebesni filmovi, koliko intrigantni toliko nestvarni. Čini mi se da to nisam ja, to nije moj život, već nevjerojatan film kojeg sam gledala pasivno iz udobnosti naslonjača tople prostorije pijuckajući pelin s ledom i limunom, pritom drijemajući lagan san isprepleten elementima filma po scenariju kojeg sam zapravo živjela. Čudesan je taj osjećaj i nezamjenjiv. Koliko god bila izmrcvarena po povratku, koliko god ne mogla čuti za Indiju, ili pogledati indijca na tv-u, ili slučajno negdje čuti „Which country ili Where are you from?“ od čega bi mi se kosa nakostriješila i stego želudac, koliko god probavnih smetnji imala, kako vrijeme prolazi sve više znam, sve sam više sigurna, u ono u što sam zapravo oduvijek znala:

Treba otići kako bi se mogli vratiti kući, vratiti k sebi.

Mogli bi se zapitati da li je zaista imalo smisla putovati tako daleko od kuće, kada su svi plodovi pobrani na putu, bili već ondje, 2 koraka od točke polaska.

Međutim, samo zahvaljujući udaljenosti imamo mogućnost pronaći na povratku bogatstva

kućnog krajolika.
E.Barba

Vratiti se domu kojem pripadamo znači doći na svoje vlastito, postati ono što jesmo, probuditi i razviti skriveno nasljeđe duše.
J.O´Donohue

Od te zemlje na kraju (ili na početku) svijeta ostaje mi čežnja neizvjesnosti života u zagrljaju smrti. Kao da sam znala u gorkoj slutnji, da će moja misao, kad se oprostim od toga mjesta, ondje ostati zarobljena u onoj prljavštini i jadu, u onoj božanstvenoj prirodi, u mnoštvu bogova nestvarnih stvarnosti; u onom oceanu na rubu svijeta kojeg prizivam u duhu još mjesecima po povratku, kao i njegovoj sjajnoj površini na ranom zimskom suncu onog prvog dana kad sam ga ugledala, i silovitim valovima što su vječno nestalno oživljavali onu obalu, beskrajnu i ćudljivu kao ljudsko raspoloženje koje ovisi o klimi, životnim iznenađenjima, ponorima razmišljanja; u onom dimu, pepelu smrti koji se nadvija nad otrovnim izvorom života, u onoj vječnoj koegzistenciji isprepletenosti života i smrti; u onom pijesku, koji seže do kud se pogled proteže a čini se i dalje, onkraj svijeta gdje se sunce utapa u žutilu od kojeg se um rasplinjuje u česticama pijeska i prašine koje se nikad ne spuštaju na tlo već uvijek lebde u zraku koji je gust i težak poput osjećaja u želucu; u onim šumama zelenim i gustim koje sakrivaju čuda, zmije, tigrove, slonove i milion majmuna, i zriče i šušte svojim živim i bujnim raznolikim životom kojeg ponekad se jednostavno ne može naslutiti koliko je bogat i što se sve u njemu krije, poput uma, poput misli nedokučive i beskrajne, prevrtljive, opasne i blage;

u onim planinama visokim što u samo nebo prodiru oholo bliješteći svojim bijelim vrhovima zadirući iznad oblaka smijuljeći se svim smiješnim poduhvatim nas malih ljudi koji si bespotrebno stvaramo milion problema, a jedino što trebamo je otpustiti ih i pogledati prema gore, osjetiti njihovu moć, njihovo postojanje koje nudi mir, blaženstvo, snagu, hrabrost, koje nudi raj na zemlji, ali koje mi zanemarujemo usmjereni na sebe i svoje male jadne živote strahujući da ih ne izgubimo, a zapravo izgubili smo ih odavno; planine gdje sami bogovi žive, crveni cvjetovi cvatu u snijegu pod samim nebom, a osjećaji potpunosti i ljubavi ispunjavaju svaki atom rijetkog zraka…

To mjesto koje sam toliko proklinjala sada toliko obožavam. To mjesto koje me je suočilo s najgorim od sebe, gdje sam stajala na samom rubu ponora, zamišljenoj niti što razdvaja smrt od života. To mjesto gdje razum gubi svoje značenje, gdje sve je moguće, gdje ništa nije kako izgleda, gdje sve izlazi daleko izvan poimanja, gdje jedino što opstaje su polariteti isprepleteni paradoksima; To mjesto gdje se život i smrt isprepliću u zanosnom plesu, velikom maskenbalu;

To mjesto koje prodire u svaku poru ulazi u najskrovitija područja tijela i uma, probija se i razdvaja tkivo dok ne uđe, dok se ne smjesti duboko, duboko pod kožu, mijenja nas, ma koliko se mi odupirali ili smatrali da smo prejaki za promjene. Mijenja nas mada smo još previše u svemu da bi bili svjesni, da bi osjetili tu promjenu. To mjesto promjene, mjesto izmjene, mjesto duboke duhovnosti sakrivene pod rastućim materijalizmom...mjesto gdje se prije jutarnjeg čaja pale mirisni štapići u kućnim hramovima, mjesto gdje se stvari rješavaju u slijedećem životu, mjesto gdje sirotinja i dno dna živi dostojno svoj život pomireni s tom činjenicom u uvjerenju da su to sami zaslužili, s nadom da će slijedećem biti bolje. Mjesto gdje se obim besramnog bogatstva i napredak tehnologije ne može ni opisati dok milioni i milioni ljudi svaki dan umiru od gladi, gdje ljudski život vrijedi manje od životinjskog, gdje se djeca prodaju jeftinije nego životinje, gdje se pod plaštem tradicijskih uvjerenja i religioznih obreda redovito događa ljudski stampedo i pogiba na desetke tisuća ljudi gdje se još uvijek spaljuju žive žene po smrti njihovog supružnika, gdje se još uvijek prinose žive ljudske žrtve. Mjesto neopisivih prirodnih ljepota i drevnih kultura prelivenih krvlju, omotanih dimom mirisnih štapića religijskih obreda…

Mjesto gdje se od svakog bolnog koraka, žeđi, nesnosne vrućine, prolivenih kapi suza, samoće, strahova, prijetnji, svakog kamenčića u razgaženim tenisicama, svakog žulja, svake probavne smetnje svakog grljenja wc školjke, svake psovke, svih nedoumica, osjećaja izgubljenosti, otuđenosti, svakog „Which country?“ , svakog bliještećeg pogleda s crnih lica, svakog „only 100 rupees“, svake pljuvačke koje mi je završila u lice, svake prljave daske što je trebala služit umjesto kreveta, svakog gnusnog wc-a i ledene prljave vode, svakog govna u koje sam stala, svih paklenih ugriza komaraca, zmija u sobama, ugriza bijesnih pasa, i štakora u krevetima do veličanstvene prirode i neopisivih krajolika popraćenim tragovima kultura i civilizacija koje su ovo mjesto i stvorile: od prvotnih primitivnih plemena preko veličanstvenih Vedskih kultura doline Inda, Afganistanskih plemena, veličanstvenih Mugalskih careva, Rajputskih maharadža, Hinduskih kraljevina južne Indije sve do Portugalaca, Francuza i naposljetku Britanaca...od ruševina budističkih hramova pa sve do općeg ludila cyber civilizacije velikih gradova...- provlači ta crta Indije, ta crta nedovršenosti, oprečnosti, živućih suprotnosti, vječne granice života i smrti,

ta crta koju u početku mrzimo i ne razumijemo, a vremenom shvaćamo da je to to...da je to ta crta koja nas može dovesti do same srži vlastita bića, do onoga kakvi jesmo… da, upravo ta bolna tenzija življenja tih oprečnosti, pokušaja shvaćanja neshvatljivosti, obuhvata neobuhvatnosti, spajanja nespojivog, nadilaženja granica, življenja svih oprečnosti nas samih!

Jer mi smo preslika svemira svijeta, i poput njega sačinjeni smo od niza oprečnosti koje trebamo živjeti. Ali najčešće ostajemo skamenjeni u središtu tih konflikta između tih oprečnosti uvijek važući koji je izbor pravi, ne shvaćajući da ispravno i pogrešno u apstraktnom smislu uopće ne postoje, a da bi mogli (p)ostati cjeloviti trebamo svjesno proživjeti sve svoje oprečnosti. Ali najčešće svjesno živimo jednu stranu, potiskujući drugu koja time ne nestaje već zgurana u podsvijest postaje sjena i odatle vreba na nas i živi na različite načine crpeći nam energiju i dalje pokušavajući zadobiti našu pozornost. A kako ne uspijeva, poseže za drastičnijim načinima najčešće kroz tjelesne simptome različitih bolest. D.D.
D.D

Kada unutarnja situacija nije osviještena, ona se dogodi izvana, kao sudbina. Ako ne osvijestimo svoje unutarnje kontradikcije, svijet će konflikte morati odigrati izvana.
C..G.Jung

I zato trebalo je osjetiti tu duhovnost u zagrljaju vlastite sjene i plutanje unutar vlastite ljušture na vrhovima mirnih brdašaca, u kaosu gradova, gatovima Varanasija, trebalo je vidjeti tisuće svijeća koje plutaju rijekom dok istovremeno vojnici naoružani do zuba šeću gradom, a milioni krava prežvaču na cesti, po trgovima, hramovima, restoranima, dok djeca namjerno slomljenih kostiju vuku se po cesti skupljajući ono što je ostalo za pokojim turistom, ako ih prije toga ne otjera štapom indijac više kaste. Trebalo je osjetiti miris spaljenog tijela na svetim gatovima plutajuće kanalizacije, tisuće sadua - svetih ljudi, po ulicama sa kanticama za milostinju, beskrajne pješčane obale u šarenilu ljudi životinja i smeća, snažne valove prostranog oceana,

sav kič hinduističke kulture na površini, grandioznost pohlepe za novcem, za zapadnjačkim načinom života omotan u novinski papir indijske tradicije. Trebalo je osjetiti težinu suhog pustinjskog zraka, i težinu vlažnih i sparnih južnih gradova. Trebalo je vidjeti tisuće kipova obojanih jarkim bojama, tisuće Šivinih falusa, tisuće živućih mrtvaca po kanalizacijama gradova, tisuće prometnih nezgoda, sudarenih vlakova, autobusa ispalih sa litice brda, tisuće beživotnih tanašnih tamnoputih tijela. Trebalo je doživjeti preglasnu pjesmu iz hramova, vječito povlačenje za rukave i traženje novaca, nuđenje raznih droga. Trebalo je doživjeti prijeteću smrt milion ugriza zatrovanih komaraca i otrovnih zmija, svakodnevne pobune, sukobe, kriminale, ljudski stampedo, bolesti. Trebalo je vidjeti predivne tropske šume i božanstvena brda izgubiti se u njima kao i beskonačnim ulicama vječnih gradova, osjetiti svu bijedu i težinu njihova života, visjeti na wc-u s grčevima u želucu, moleći se za vlasti život, strahujući od samog udisanja zraka, naći se na samom rubu ponora, osjetiti bol bivstvovanja u sebi, svijetu, živjeti svoje odbačeno, neželjeno, preživjeti zamke vlastitog paranoičnog uma i sve vrebajuće bolesti i opasnosti.

Trebalo je osjetiti, posjetiti, vidjeti, to mjesto / stanje uma uspjeti preživjeti, jednostavno biti u njemu, to mjesto gdje se unutarnje predodžbe odigravaju na pozornici zvanoj Indija. Sama ta spoznaja onoga što sve postoji izvan nas, ali nada sve u nama, onog doživljenog i proživljenog, promjena standarda, navika, običaja, vrijednosti, perspektiva, pomicanje granica u tome leži njezina prava čar i moć. U tome leži naša moć!

Bijeg od svijeta i askeza najnepogodnije su reakcije za postizanje cjelovitosti. Potrebna je hrabrost da se svjesno susrećemo sa izazovima života. Jer samo svjesnost koja nam dopušta da se promatramo pri svemu što činimo, može spriječiti da se izgubimo u djelovanju. Uopće nije važno što činimo, nego kako to činimo.D.D
D.D

Ima li potpunijeg osjećaja nego što je osvrnuti se na prošlost, duboko udahnuti i s dahom prepunog ponosa i zadovoljstvom samim sobom

što smo usprkos svim opasnostima koje su vrebale na nas, izazovima i strahovima dogurali do danas, sa sigurnošću u sebe priznati si potiho: „Da, to je bilo vraško putovanje i ja sam ga živjela, proživjela i nitko na ovom svijetu što god se dogodilo ne može mi to oduzeti.“

Ako znaš da si letio van sunčevog sistema

i preskočio vrijeme, i boravio u svjetlosti,

i u nekoj budućnosti zaboravio kapu,

tko ti može oduzeti taj dio biografije?

Pitaš se što je suština? Biti moguć u nemogućem.

Pitaš se što je cilj? Tvoja spremnost da kreneš.

Pitaš se gdje je kraj? Na kraju tvojeg pitanja.

Kad uobličiš misao, uobličiš beskonačno.
M.Antić

I dalje me te izluđujuća, gotovo psihotična težnja za obuhvatom neobuhvatnog ponovno hvata u svoj vrtlog i poput pijavice uvlači i nosi, izbacuje negdje na neko nepoznato tlo ponovno razbacujući tek sakupljene komadiće, ponovno me vračajući na početak.

Početak jedne nove avanture. Početak odgonetavanja novih zagonetki života, sebe, novih potencijala za koje nisam ni slutila da postoje, a oduvijek su bili pospremljeni u nekom kutku ispod prašine lijenosti, srama, straha, tuge, nepriličnosti, ili neprikladnosti… Početak otkrivanja novih putova unutar sebe i života koji vode negdje daleko i duboko, a tek ih treba istražiti.

Iako mi se katkada čini nemogućim da ću, gledajući u budućnost u kojoj problemi čekaju poput zvijeri u šumi koje mirno vrebaju svoje žrtve da ih zaskoče kad najmanje očekuju, da ih rastrgaju razderu, imati dovoljno snage, novaca, vremena, volje za daljnje avanture sigurna sam da hoću. Moram. Kada se u srcu želja javi, nema druge. Želja već je djelo. Već ona sama zasukuje mi rukave, stišće šake, a meni ne preostaje drugo nego duboko udahnuti, i hrabro krenuti dalje…

I da ponovno ću pasti, i zalutati u oblake, i magla će se spustiti nad zemlju, i pijavice bacat će me na sve strane. No hoću li i u tim trenucima znati, hoću li se sjetiti? Hoću li naći tu snagu u sebi, i kada mi se čini da više ništa nije vrijedno truda? Vidjevši, osjetivši tu snagu bola, varljivost uma poput oblaka, ljepotu visine i mira kao unutarnje dubine, nadam se da ću je vidjet i u tamnoj noći zavirujući pod kapke sjećanja, u svoju nutrinu.

Svijet se može okrenuti naopačke, mogu se najednom ili postupno promijeniti šahovske figure, no čini se da je već sve upisano na nekoj nejasnoj margini, negdje između stvarnog i nemogućeg, između želja i mogućnosti, sve je zapisano u dubini. Po tisućiti put se pitam dokle ću ne znati ono što već odavno znam? Između redova čitano, i ono između doživljaja proživljeno, između osjećaja osjećano to sam ja. To je život. To je ono što mi je falilo, za čime sam čeznula i pronašla u sebi, iako je oduvijek i bilo tu, ali životnim kušnjama zameteno, ometeno, prekriveno. Nevjerojatna se snaga, prožetost sjećanjima i osjećajima većima od božanstvenih Himalaja krije u toj škrinjici u središtu svačije duše.

I dalje ću odlaziti sve dok jednoga dana ne dođem k sebi, k tebi, jednostavno nestanem i sastanem se sa sobom, sa životom, u nekoj pustoj pustinji, na nekom snježnom i zaleđenom vrhu bliže nebu, u ledenom svijetu ledenjaka, na nekoj glatkoj stijeni, u olujnom moru usred oceana, na nekoj divljoj rijeci, u nekoj pećini izvan civilizacije, u dubinama zelenih prašuma, ili negdje gdje nitko ne zna, usred ničega, usred svega, u dubini svijeta, između mene i tebe, u tvojem iskrenom pogledu, u središtu srca...

Trebali bismo se zapravo čuvati osjećaja smirenosti i postignuća koji nas može zavesti na pomisao kako taj duhovni ciklus, taj mir točka na kojoj se možemo zaustaviti i odmarati na lovorikama, a zapravo nije, jer groblje je mjesto gdje se odmara, gdje se mrtvi odmaraju. Završetak na kraju života. Ali živi čovjek ne može ostati dugo pored njega, jer će i sam umrijeti, već ići dalje, u nove borbe, u nove cikluse, u nova zavijanja. Rasti!

U svem umiranju postoji beskorisnost koja postaje korisna kako prolazimo kroza sve to. Koje ćemo znanje usvojiti, otkrivamo dok napredujemo. Kod svega živoga gubitak donosi sa sobom i puni dobitak. Naš je posao shvatiti taj gubitak kroz dobitak i živjeti ga što elegantnije znamo, zavijati kao divlji pas kad ne možemo i nastaviti jer ispred nas je sve ono što jesmo koje će nas prigrliti i pomoći nam.
C.P.Estes

I što na kraju reći, kada su riječi nedostatne. Srce kuca, tijelo treperi, oči se sklapaju, um zamućuje i jedino što čujem usprkos treperenju tijela poput plahog lista na vjetru u visinama, jest zov, jest čežnja i potreba za novim visinama, za odlaskom, za dolaskom, za ponovnim susretom sa sobom, sa svijetom, sa Bogom, jer to je to što je bilo, što jeste ovo putovanje –povratak sebi.

Možda i nije, ali poneki neočekivani znak, pogled, osmijeh kao da govore: nešto se u meni promijenilo.

Izlaženjem iz rutine, skidanjem standardne maske dolazimo u kontakt sa vlastitom prirodom dopuštajući tijelu, susretima s drugima, osobnim pričama, ulogama da uđu u novo područje. I nije bitno ako djeluje kaotično, jer kaos je dio potrage, proces nove preraspodjele starog poretka, proces ozdravljenja i rasta, nužan stadij napretka, zaključana vrata koja se moraju otvoriti kako bi se moglo dalje, sve dalje…Ići. Odlaziti kako bi se uvijek, ponovo nanovo moglo vraćati, moglo vratiti kući, vratiti sebi!

Jer,