Knjiga

O gubitku djeteta i životu majke nakon tog gubitka

Knjiga o pobačaju

Knjiga O gubitku i životu osim što opisuje dubinu procesa žalovanja kako autorice, tako i drugih žena, daje jasne upute što i kako činiti od samog saznanja o gubitku djeteta, od paktičnih smjernica preko načina suočavanja sa cijelim nizom emocija, kroz cijelu godinu dana žalovanja.

Nudi 40 art-terapijskih vježbi detaljno opisanih kako bi se majke mogle suočiti sa svim svojim osjećajima kroz koje prolaze. 4o vježbi zamišljeno je sprovoditi kroz cijelu godinu dana jednom tjedno. Vježbe su itekako korisne psihoterapeutima i ostalim stručnjacima koji rade sa sličnim tematikama, i smatram ih svojevrsnim priručnikom rada u procesu žalovanja. U knjizi vježbe su usmjerene striktno na gubitak djeteta, no mogu se primijeniti na svako žalovanje i suočavanje sa različitim životnim procesima i emocijama.

U knjizi je opisano i 23 različitih rituala koji se mogu izvoditi kako bi se osvijestio gubitak i oprost od bebice. Naime trudnoća jest obred prelaska i proces rađanja novog bića, no kada se ta trudnoća prerano završi, proces se ne odvije do kraja, obred prelaska nije potpun. Ali obred je započet i treba naći način kako bi se fizički i psihološki dovršio, kako bi se krug zatvorio i stvorio novi identitet. U protivnom nezavršeni proces našim emocijama, psihi i duhu stvara velike probleme i uzima nam jako puno energije. 

Naručivanje knjige

Želite li naručiti knjigu, pošaljite mail na adresu ana.bozac@gmail.com s naslovom narudžba knjige, upišite vašu adresu na koju želite dostavu i podatke za račun.

Izvršite uplatu u iznosu od  210 kn + dostava 1o kn klasičnom poštom ili 39 kn GLS dostavom na račun:

APT STUDIO, Pula, iban: HR37 2340 0091 1605 73329

Po evidenciji uplate, dostavit ćemo vam knjigu u najbržem mogućem roku.

Hvala!

O knjizi su rekli:

caret-down caret-up caret-left caret-right

Ovo je priča majke koja otvorenog i ranjenog srca govori o danima, tjednima i mjesecima nakon gubitka djeteta. Sirova, bolna, važna i predivna knjiga dar je svim roditeljima koji su se susreli s takvim gubitkom. Zastrašujuća i ohrabrujuća istovremeno, ova knjiga donosi i autoričin stručni doprinos i inspirativne ideje za nošenje s boli, žalovanjem i gubitkom. Knjiga šalje snažnu poruku majkama sa sličnim iskustvom, a ona glasi: niste same i postoji putokaz za prolazak kroz ovaj labirint teških osjećaja i mjeseci. Jedan od mogućih putokaza vodi prema grupnom terapijskom radu koji je autorica osmislila u nastojanju da pomogne roditeljima koji žaluju. Knjigu preporučujem svima koji rade s trudnim ženama kako bi dobili uvid koliko njihovi postupci i riječi, u dobrom i lošem smislu mogu snažno odjeknuti u duši majke koja je netom izgubila dijete, i kao takvi ostati dijelom tog iskustva zauvijek.

Hana Francetić Brčić, profesorica sociologije, gestalt terapeutkinja, ECP, EAGT

Knjiga Ane Božac snažno je svjedočanstvo prolaska kroz bol nakon velikog gubitka. Autorica nevjerojatno iskrenom vlastitom emotivnom ogoljelosti pruža čitatelju sirove emocije koje se javljaju nakon tako teškog događaja, gubitka voljene osobe, svojeg nerođenog djeteta. Iskustvo je pojačano iskustvima drugih žena koje su prošle ili prolaze kroz slično iskustvo. Iskustvo koje je najčešće iza oka javnosti, iskustvo o kojem bi svi najradije šutjeli i od kojeg bi najradije okretali glavu. Osim toga, knjiga pruža niz alata iz područja art-psihoterapije koji se koriste u procesu oporavka. Ova knjiga nudi različite mogućnosti suočavanja s vlastitom boli i upravo zato korisna je svima koji proživljavaju slična iskustva boli i gubitka, prvenstveno majkama, njihovim obiteljima, ali i široj populaciji. Pruža se niz stručnih informacija i tehnika što ovu knjigu čini korisnim izvorom informacija psihoterapeutima u radu s klijentima koji se oporavljaju od gubitka. Sve u svemu, vrlo hrabra knjiga!

Barbara Kožarić, gestalt savjetodavni terapeut, Imago bračni terapeut pod supervizijom, MPhil, Master of Theology, MA in Psychology of Religion and Anthropology of Mental Health

Knjiga „O smrti i životu” psihologinje i psihoterapeutkinje Ane Božac je izvanserijski pionirski tekst koji pokriva prostor do sada neistražen u našoj sredini. Knjiga je to o smrti prije života i o životu nakon smrti. U prvom dijelu donosi se opis iskustva autorice. Autorica se borila s traumom gubitka djeteta u trudnoći i svoj je put kroz labirinte i procjepe nošenja s vlastitom boli, bijesom, krivnjom opisala u dnevniku, kao svojevrsnu autoterapiju. Zadivljujuća je hrabrost s kojom ulazi u dubinu svoje traume i istražuje sve skrivene zakutke različitih osjećaja s kojima se suočavala na svom putu tugovanja i iscjeljivanja. Činjenica da je autorica psihologinja i certificirana gestalt terapeutkinja pomogla joj je da svom radu na vlastitom iscjeljenju dade profesionalnu notu, što je vidljivo u ostalim dijelovima knjige. U nastavku autorica daje pregled odnosa društva prema toj vrsti gubitka i citira iskustva niza žena iz različitih sredina o tome kako su se suočavale s traumom. Pretpostavljam da je iščitavanje iskustava drugih žena pomoglo autorici da se osjeti manje osamljeno u svojoj boli, kao što će i ova knjiga u tome pomoći brojnim ženama u istoj situaciji. Kako je autorica i umjetnica, put iscjeljenja potražila je u području koje joj je blisko pa u sljedećem dijelu govori o kreativnosti i o tome da, bili umjetnici ili ne, kreativnost je sveprisutna karakteristika slobode ljudskog izražavanja i spavajući potencijal u svakome od nas. Posljednji dio knjige usmjeren je na konkretnu akciju. Autorica opisuje niz zadataka, vježbi i eksperimenata od kojih su neki popločili put njenog iscjeljenja, a neke je koristila u radu sa svojim klijenticama, koje su prolazile slična bolna iskustva. Taj dio knjige ima veliki potencijal kao svojevrsna radna bilježnica i upute za kretanje krajolikom boli zbog gubitka. Kako se svatko od nas tijekom života susreće s gubitkom voljenog bića, ovaj tekst, gotovo mogu reći udžbenik, pomoć je u prevladavanju mračnih stanja. Bez obzira na to jesmo li izgubili nekog tko je samo kratko bio dio našeg unutarnjeg života ili nekog tko je bio duže u našem životnom prostoru, ovaj tekst je neizbježna pomoć. Za očeve koji su izgubili nerođeno dijete da im pomogne razumjeti stanja u kojima se nalazi majka tog djeteta, za rodbinu i prijatelje da uče o tome da taj gubitak nije nešto preko čega se prelazi i ide dalje. Za sve druge da pronađu put kako dati prostor svojoj boli, poštivati ju, olakšati ju i na kraju prevladati. Ova je knjiga više od svjedočenja. Ona je pomoć svakome od nas koji se u svojim ordinacijama i psihoterapijskim uredima susrećemo sa situacijom gubitka jer nam daje u ruke niz alata s kojima možemo pomoći. Ta je knjiga profesionalna koliko i autobiografska i popunjava prazninu koja na tom području postoji u literaturi pisanoj na našem jeziku za samopomoć, kao i obavezno štivo svima koji su u pomagateljskim profesijama.

Dr. Ljiljana Bastaić, psihijatrica i psihoterapeutkinja, internacionalni trener za individualnu i bračnu terapiju

Knjigu "O smrti i životu" napisala je žena koja je izgubila nerođeno dijete. Umrla djevojčica je precizno odstranjena iz majčine utrobe pod svjetlima reflektora operacijske dvorane, nakon čega je tjelešce zbrinuto prema protokolu, onako kako se to uobičajeno čini s medicinskim otpadom. Prionula sam na čitanje njezina svjedočanstva o "životu nerođenog života", iznesenog u formi dnevničkih zapisa, ne sluteći da ću i ja, koja takvo iskustvo nisam imala, već nakon prvih stranica, postati emocionalnim svjedokom dubokih osjećaja koja potiču pitanja značaja gubitka, čak i kada se život na ovoj, zemaljskoj ravni, mjeri tek u tjednima.

Našla sam se, tako, i sama zatočena u labirintu zamršenih osjećaja iza kojih se krilo stotine teško dokučivih pitanja, u šumi nabijenih emocija koje se ne žele sasvim jasno otkriti, ali koje sam, unatoč tomu, mogla snažno, precizno osjetiti, ostajući preplavljena, zbunjena i u čudu... Kovitlali su se u mojim zbrčkanim mislima ti hermetički zatvoreni, neprohodni puteljci slova i riječi, koje ni meni nisu mogle ponuditi informacije što će podariti jasnoću i razumijevanje, a pomogle bi mi da ucijepim smisao i značenje onome što se dogodilo. Kako to i biva s traumom, i mene je zarobila njezina moć da nijemo govori "više od tisuću riječi".

Bilo je trenutaka u kojima sam u želucu osjećala "težinu praznine"; ne tako rijetko bih se uhvatila kako tupo gledam u pojedine, inače jednostavnim jezikom napisane rečenice, kao da moj um nije u stanju primiti i procesuirati njihovo, po svemu sasvim jasno, nedvojbeno značenje...

I svako malo, u trenucima u kojima mi je postajalo preteško, pomolila bi se misao: "Ovo je tako teško i bolno! Zašto ja o ovome tako malo znam? Zašto mi nitko ovo nije rekao, pričao o tome? Zašto se o ovome šuti? Zašto se tako olako prelazi preko smrti nerođenog djeteta, poričući, negirajući, svodeći njegov život na tajnu?"

Jer, u priči koju autorica priča od početka je jasno da je i neželjeni prekid trudnoće trauma gubitka, smrti, da to nipošto nije samo plod kojeg nije nikada vidjela, čula, dodirnula, zbog čega i ne može imati dublji odnos prema njemu..., da to nije dijete koje, formalno pravno i ne postoji, pošto i nije zavedeno u matične knjige rođenih.

Da je tomu tako, o ovom bi iskustvu pisala kao o onome koje može biti brzo iscijeljeno, ma koliko teško i bolno bilo u trenucima dok se odvija. Uostalom, takav stav i dominira u društvu: "Bilo pa prošlo, digni glavu i idi dalje... Život nosi i takve situacije, ali, srećom, ima i onih koje takve nisu... Već imaš jedno dijete, fokusiraj se na njega... Možeš opet roditi, sve će biti u redu... Vrijeme liječi rane..."

"Iza prvog tromjesečja trudnoće, smrti se događaju svakoj petoj ženi", navodi autorica u drugom dijelu knjige, u kojem daje pregled odnosa društva prema ovoj vrsti gubitka, ali i teorijske postavke i znanstvene činjenice o ovoj temi. Svakoj od njih, dakle, prešutnom društvenom normom oduzeto je pravo na žalovanje, kao i njezinu partneru, obitelji. Ovo sam doživjela kao poraznu činjenicu, tim prije jer sam, ušavši "iza zavjese", u unutarnji svijet proživljavanja majke koja je u ovoj trudnoći to bila samo par mjeseci, mogla duboko osjetiti, svakom porom svojeg tijela, kako život nije moguće svesti na oblik, formu..., kako se ne da ukalupiti u neku zadanu, unaprijed određenu vremensku dimenziju, trajanje...

Koliko je dovoljno živjeti, i na koji način, a da bi život ostavio traga? Ili, vjerujete li u život prije života, onakav kakvim ga uobičajeno doživljavamo? A u život nakon života? I, pitanje nad svim pitanjima: koji je smisao smrti, pogotovo kada su djeca u pitanju? Kako u tom kolopletu emocija dobiti odgovore na pitanja bez kojih ne možemo osjetiti mir, obgrliti ono što se dogodilo, zacijeliti ranu i nastaviti dalje?

I ja sam, kao čitateljica, na trenutke osjetila glas straha: nije valjda da do kraja knjige neću dobiti odgovore, razrješenje? Nije valjda da ću i ja ostati izgubljena, zatočena u ovoj začaranoj šumi nemoći, potrage za smislom? Nije valjda i ovo iskustvo inačica "beskrajnog dana", u procesu koji nema svoj kraj, prirodni izlaz, čija je osnovna i jedina svrha repetirati samog sebe? Smrt. Nema. Kraj. Gotovo. Tuga. Bol. Praznina. Krivnja. Nepravda. Nerazumijevanje. Nemogućnost. Žaljenje. Želja. Usamljenost. Nepovratnost. Težina. Očaj. Suze. Besmisao. Bezdan. Dubina. Mrak. Strah. Bespomoćnost. Samoća. Čežnja. Sjećanja. Nemoć. Misli. Statičnost. Krug.

Nema sumnje, iskustvo prolaska kroz gubitak se ne može na ikakav prirodan način izbjeći, ublažiti, preskočiti... Čak i ako si psihoterapeutkinja i art terapeutkinja, kao što je to autorica knjige Ana Božac. Nije joj bilo nimalo lakše u odnosu na one čiji posao ne uključuje rad s teškim i bolnim emocijama. Baš kao što nije bilo ni meni lakše, iako sam i sama psihoterapeutkinja i art terapeutkinja. U ulozi svjedokinje njezine ispovijesti sam i ja, na svoj način, proživljavala i osjećala gubitak njezina djeteta, kao što će ga osjetiti i doživjeti i oni koji su pročitali i koji će pročitati ovu knjigu. Znanje nas ne štiti od osjećaja, niti od prirodnog tijeka procesa, baš kao ni nekad već proživljeno iskustvo gubitka neke važne osobe u našem životu.

Ipak, znanje o tijeku procesa je moglo biti njezino "sidro spasa". Neupitno je da smisao koji se počinje napipavati u toj dugoj tamnoj noći išće vrijeme; dugi prolazak kroz traumu traži od nas i da izdržimo, prihvatimo, ali i da činimo ono što možemo u tim jedinicama sporog protoka vremena. Ovo iziskuje i poznavanje konkretnih alata, pa autorica u zadnjem dijelu knjige nudi odgovore na pitanje "kako", detaljno pojašnjavajući niz različitih terapijskih tehnika i aktivnosti koje je moguće primjenjivati i samostalno, bez terapeuta. Ove "upute za kretanje krajolikom boli uslijed gubitka" nužno su kreativne, jer samo ova spontana, svima nam urođena, intuitivna stvaralačka sila može pronaći put do onog, samo našeg, duboko intimnog mjesta, na kojem nas strpljivo čeka poriv za životom, iscjeljenjem i rastom. Priroda kreativnosti je takva da, poštujući naš osobni ritam i put, nježno vodi do kraja tunela: ona zna kako nas meko potaknuti da, poput ptića u gnijezdu, prhnemo krilima i poletimo u visinu, odakle možemo doživjeti gubitak iz perspektive Slobode, prostora u kojima obitava Ljubav.

Zahvaljujući tomu, spoznaji koja mi se, zato jer sam je u početku držala u njedrima gubitka, činila na trenutke gotovo nepodnošljivom i neizdrživom, do kraja knjige se pridružila spoznaja koja, ako je držimo u njedrima srca i sjećanja, postaje iznimno čista i sveta. To je spoznaja o tome da je život bio, jest i bit će, sve dok svjetlošću obasjava i naše živote.

I zato je ova knjiga, koju možemo smatrati i udžbenikom i svojevrsnim priručnikom, dragocjena pomoć, vodič koji rasvjetljava načine na koje je moguće nositi se s gubitkom. Također, bilo da ste izgubili čedo u utrobi ili nekoga tko je bio duže vrijeme prisutan u vašem životu, čitajući, osim autoričinog svjedočanstva, i dvanaest životnih priča žena iz različitih sredina, koje su se i same suočile s tom traumom, možete osjetiti kako niste sami, stoga i biti manje usamljeni u svojoj boli.

Tončica Šiškov, prof.ped., psihoterapeut pokretom i plesom, NLP majstor-praktičar

Podijeli: