Na putu prema Sebi

with Nema komentara

Zrcaljenje, projekcija, polariteti, sjena

„Danas živimo u  neravnoteži, odvraćajući pogled od vlastitog unutarnjeg života , usmjereni ka vanjskom svijetu i materijalizmu, težeći racionaliziranju i objektiviziranju osjećaja, međutim,  na taj način postajemo gluhi i slijepi pred samima sobom, bježimo od nesvjesnog područja koje nam poput duhovnog oceana  pruža neograničene mogućnosti nadvladavanja i prelaženja vlastitih oprečnosti  i raskola u sebi.“

 Ne mogu se ne zapitati koliko toga od onoga što znamo zapravo znamo?

Koliko informacija smo dobro prežvakali i probavili kroz sve dimenzije (emocionalnu, energetsku, tjelesnu i duhovnu) te pretvorili u hranjive tvari, a one koje nam ne odgovaraju izbacili,  a kolike od njih samo progutali ne razvrstavajući ih i posljedično imali probavne tegobe zbog njih…? Koliko smo srasli sa sustavom koji ne želi da zapravo shvatimo pravu prirodu stvari, koji nam to ne dopušta raznim smicalicama poput užurbanog tempa života, nedostatkom vremena, preopterećenosti, prebukiranosti informacijama, i agresivnim okupiranjem svih osjetila raznim umjetnim inputima, medijima, artificijalnim okruženjem i „kontaktima“, virtualnim svijetom?  

Koliko nas vlastita obmana drži na odstojanju od dubinskog shvaćanja i pravog značenja pojedinih informacija? Koliko smo spremni ući u dubinu pravog značenja? Koliko bi to promijenilo naš pogled na nas i na svijet? Bojimo li se toga, ili iz kojeg drugog razloga biramo  zabludu i život na površini, plešemo tuđi ples?

Zašto se toliko bojimo tišine i samoće koje nam jedine mogu pružiti uvjete za to dubinsko shvaćanje stvari i povezanost sa višom  Cjelinom čiji smo dio, koja obuhvaća sva znanja i ima sva lica, kojoj težimo i za kojom čeznemo a od koje svakodnevnim životom bježimo? Ili se bojimo slobode, mogućnosti izbora , preuzimanja odgovornosti za svoje osjećaje i svoj život, jer tako nismo bili odgajani? Zašto više vjerujemo vanjskim nego unutarnjim informacijama? Čujemo li uopće naš unutarnji svijet, osjećamo li ga?

Kada smo se toliko odcijepili  od prirode (prirode svijeta i naše unutarnje)?

Jesmo li svjesni koliko smo rascjepkani: unutar sebe, odvojenog  uma od tijela, emocija, osjećaja, duhovne sfere, prirode, odijeljeni od nas samih, drugih i cjeline?

.

Fragmentacija i osjećaj odvojenosti služe nam kako bi u procesu individuacije odnosno rasta kroz suočavanje sa različitim situacijama postali svjesni sebe i vratili se vlastitoj Prirodi i Cjelovitosti.

Kako bi došli do Cjelovitosti (pravog Selfa), moramo upoznati vlastite pojedinačne dijelove (sjenu, ego, obrambenu strukturu, fragmente, obrasce ponašanja s kojima smo često srasli misleći da smo to mi), shvatiti njihove mehanizme djelovanja, načine i uzroke nastanka (razne nesvjesne dijelove, povrede iz djetinjstva i naučene mehanizme preživljavanja, obrane…), prihvatiti ih i integrirati u svijest. Ono što otežava situaciju jest da se veliki dio tih dijelova nalazi u nesvjesnom području odakle utječu na nas mimo naše volje i svijesti.

Te dijelove sakrivene od našeg svjesnog oka u tmini podsvijesti nazivamo sjenom, a otkrivanje sjene znači  prisjećanje svega što smo odvojili od Sebe, sakrili, zakopali, što negiramo, potiskujemo, odbacujemo, ne prihvaćamo a sve zbog straha  otkrivanja one rane povrede i vlastite ranjivosti. Međutim bijeg od unutarnje ranjivosti,  često kompenziramo stremljenjem za vanjskim uspjehom i vanjskom potvrdom, zadovoljavanjem potreba ega što prije ili kasnije rezultira nekim vidom samodestrukcije i tako nas ponovno vraća  ranjivosti. Pitanje je jesmo li ju spremni vidjeti i prepoznati, prihvatiti. Jer laganje  i zavaravanje  kao i ne prihvaćanje  odgovornosti za vlastita djela  nalaze se u jezgri odbacivanja sjene uslijed čega ostajemo  zaglavljeni u oštrim kandžama ega (lažnog ja) i osjećaju odvojenosti (fragmentaciji).

Cilj rada sa sjenom jest spajanje, integriranje svjesnih i nesvjesnih sadržaja, povezivanje suprotnosti, prevazilaženje jaza između njih i uspostavljanja ravnoteže.

Suprotnosti su kvalitete koje se nalaze na ekstremnim točkama jednog pravca npr. dobro i loše. One sačinjavaju 2 strane iste medalje. Svaka suprotna strana vuče u svojem smjeru na taj način čineći  raskol u nama. Nekad ostajemo skamenjeni u središtu tog konflikta ne mogavši donijeti odluku uvijek važući koja bi odluka bila prava a koja pogrešna, ne shvaćajući da ispravno i pogrešno u apstraktnom smislu uopće ne postoje i da kako bi  postati cjeloviti trebaju nam oba pola.

Dok druge pute bivanjem između njih i držanjem obiju strana istovremeno pri čemu se stvara izuzetna napetost koja je frustrirajuća, odlučujemo se za bivanje u  samo jednom polaritetu.

Suprotnosti se neće sjediniti same od sebe- moramo ih djelatno doživjeti, ne bismo li ih uopće učinili svojom svojinom i integrirali u sebe.

U svakoj situaciji svakog trena odlučujemo kako ćemo postupiti. Svaka odluka  razlaže polaritet na jedan prihvaćen i jedan neprihvaćen dio. Prihvaćeni dio pretvara se u ponašanje i tako svjesno integrira. Neprihvaćeni dio dospijeva u sjenu i iznuđuje našu daljnju pozornost, približavajući nam se naoko ponovno izvana kroz tjelesne simptome, ili različite problemne situacije.

  

Psihološko pravilo kaže da kada unutarnja situacija nije osviještena, ona se dogodi izvana, kao sudbina. Drugim riječima, ako osoba ne osvijesti svoje unutarnje kontradikcije, svijet će konflikt morati odigrati izvana. C.G.Jung

Tek kad budemo integrirali oba pola, moći ćemo pronaći ravnotežu i Cjelovitost. Za spoznaju uvijek trebaju oba pola, pri čemu se  ne bismo trebali zadržavati na njihovoj suprotnosti nego njihov napon koristiti kao pogon i energiju  na putu prema jedinstvu.

Izdržavanjem te napetosti, prelazi se raskol, rađa kreativnost, ozdravljenje, balans i Cjelovitost. (Npr. kada se osjećamo nesigurnima i želimo pobjeći iz određene situacije možemo prizvati suprotnosti tih osjećaja: arogantnost i napad, kako bi im se suprotstavili i pronašli ravnotežu između njih koja u ovom slučaju rezultira sigurnošću, snagom i suočavanjem sa trenutnom situacijom.)

Nema odvojenih suprotnosti: dobrog i lošeg, tame i svjetla, yinga i yanga, pasivnosti i aktivnosti, prepištanja i vođenja, istoka i zapadacrnog i bijelog, ranjivosti i agresivnosti, bijega i napada, pogrešnog i krivog, otvorenosti i zatvorenosti, vanjskog i unutarnjeg, tjelesnog i psihološkog, konkretnog i apstraktnog, muškog i ženskog, dubine i visine, duhovnog i materijalnog muškog i ženskog, prihvaćanja i odbijanja sve se povezuje u Cjelinu sve se dovodi u ravnotežu koju postižemo konstantnim balansiranjem između njih, gledanja na sebe, na druge iz jedne šire perspektive.

Self je ujedinjenje muškog i ženskog principa odnosno funkcija lijeve i desne polutke mozga.

Spajanjem suprotnosti dolazimo do saznanja da smo mi sve, a opet nismo zaglavljeni ni u jednom pojedinačnom djelu.  Možemo slobodno kročiti između naših polariteta, ne ostati zaglavljeni u emociji ili situaciji, već na nju gledati iz uloge promatrača bez osuđivanja. Možemo se odvojiti korak – dva od subjektivnih opažaja i vidjeti širu istinu ili simboličko značenje te situacije,  imati povjerenja u višu Mudrost i donositi odluke iz te Cjeline i Jedinstva. Možemo izaći iz uloge ili situacije u kojoj se nalazimo i pogledati se iz šire perspektive uzimajući u obzir sve dijelove odnosno Cjelinu i donijeti mudre odluke, postupiti mudro u skladu sa pravim Selfom.

Cjelovitost i zdravlje postižemo uspostavljanjem ravnoteže između svjesnih i nesvjesnih dijelova, između tih fragmenata i polariteta,  mehanizmom unutarnje kompenzacije koju nazivamo svjesnost, ili samo-organizirajuća priroda stvarnosti, dok ju istok zove karmom.

Taj mehanizam koji nas ispravlja nije ništa drugo  doli naša  unutarnja i vanjska priroda. Međutim, mi  smo se nažalost oglušili na nju i čak joj objavili rat. Zaboravljamo da smo prirodna bića i funkcioniramo po prirodnim zakonima a ne zakonitostima modernog (tehnološkog – instant) doba. Bolesti su često samo medij kojima nas naše tijelo nastoji izliječiti. Tjelesni kao i psihološki simptomi zapravo su signali kojima nam naša unutarnja jezgra šalje poruke. Simptom je somatsko izražavanje onoga što nam nedostaje u svijesti. Simptomi nas čine iskrenima, jer u nama izvlače na vidjelo potisnute sadržaje.

Zapadna medicina nastoji ispraviti bolest, zataškati te simptome preko kojih nam zapravo naša jezgra govori da nešto što radimo nije u redu, nastoji utihnuti i taj posljednji glas koji nas zove natrag, k sebi.

Bolest nam zapravo ukazuje put i pomaže nam da se ponovno povežemo.

Nesvjesno boravi u tijelu podjednako kao i u snovima. U snovima  se pojavljuje naša sjena kroz simboličku prezentaciju. Cijeli san, ono što prikazuje, zajedno sa svim likovima i prizorima zapravo nije ništa drugo doli refleksija, odraz nekog aspekta nas samih, uglavnom djela kojeg nismo svjesni i kojeg potiskujemo (naše sjene).

Tako  kroz snove i tijelo, nesvjesno i sjena komuniciraju s nama,  kompenziraju nedostatke izražavajući nesvjesne sadržaje  i na taj način nas reguliraju i pružaju nam izvrsnu priliku za integraciju nesvjesnih sadržaja ličnosti i postizanje Cjeline.

Samo-osvještavanje je put prema povezanosti i cjelini. Moramo se vratiti prirodi koja je stvorena kako bi nas iscijelila. Kada shvatimo da je ono što vidimo vani naša projekcija, povezujemo sa Cjelinom, univerzalnom kreacijom i sve vanjsko i unutarnje sudjeluje sa nama i pomaže nam (po principima sinkroniciteta) kako bi ispunili svoju svrhovitost. Sve što trebamo jest slušati unutarnji glas, slijediti znakove, osjećaje, impulse, govor tijela. Pustiti da nas vodi, i vremenom doći ćemo i do spoznaje.

Osluškujmo tijelo, unutarnje i vanjske signale, kako se osjećamo u različitim situacijama i ako nam signali govore da nešto nije u redu, zapitajmo se što trebamo promijeniti.

Mi se zrcalimo u svijetu, naša unutrašnjost se zrcali u svijetu, životu, situacijama,  na našem tijelu, u drugim ljudima. Radom na sebi mijenjamo unutarnji svijet. Upoznajemo unutarnje krajeve koji su našoj svijesti nepoznati. Kako bi ih upoznali, naša podsvijest ih projektira u vanjski svijest ili na tijelo. Promijenimo li figuru, promijenit ćemo i odraz a ne obratno!

Svijet funkcionira po principu privlačnosti, zrcaljenja i balansiranja. Kada postanemo svjesni da je ono vani naša projekcija, shvatit ćemo da zapravo stalno sudjelujemo u kompenzacijskoj  igri onoga što je u nama i izvan nas.

Privlačimo ono što jesmo, međutim problem je što privlačimo i nesvjesne sadržaje koje često  odbacujemo od sebe, te ih svijet stavlja ispred nas kroz različite oblike, osobe i probleme bolesti tjelesne ili psihičke, nesreće, krize, svađe, napuštanja, ne bi li se konačno ogledali u tom zrcalu i prepoznati svoje nesvjesne sadržaje, suočili se s njima i integrirali ih u cjelinu. Koliko će se teško odraziti na nas  naša sjena odnosno ono što skrivamo od sebe (poput kapljice, lagane kišice, oluje, slapa, Tsunamija, poplave, vulkana, potresa ) ovisi o tome jesmo li spremni prihvatiti ju i korigirati svoje misli na taj način da ju integriramo u svojoj svijesti.

Često nailazimo na mnogo različitih situacija i problema, lakših i težih, više i manje bolnih, traumatičnih sa dubokim povredama do onih koje ostavljaju tek lakše ogrebotine. No svaka od njih služi nam kako bi nešto iz nje naučili. Neke nam ne daju spavat, koncentrirat se, uzimaju nam energiju, iscrpljuju nas. Ne rješavaju se. Traju.

I upravo ta  frustracija uporno nas tjera na plovidbu nekim uzburkanim vodama kojima nismo htjeli plovit, ravno u oluju, u brodolom pri kojem nas vrtlozi  bola uvlače u samu dubinu tamnih i opasnih voda,  u podzemlje… otvaraju neke rane povrede i nezadovoljene potrebe iz djetinjstva, probuđuju ono gladno ranjeno dijete u nama, tjeraju da se suočimo sa tom ranom boli i odbačenosti…. i onda u cijelom tom naočigled nesuvislom vrtlogu nakon silnog opiranja, predajemo se,  gubimo svijest i nakon nekog vremena nađemo se s druge strane - na mirnoj obali jasnoće, razumijevanja, novih saznanja, mira, prihvaćanja, suosjećanja, praštanja, nježnosti i brižnosti, ljubavi,  cjelovitost i  neke nove snage.

Osobe koje volimo, ne volimo, idealiziramo, prosuđujemo, odbacujemo, koje su nas zlostavljale, odbijale ili neprihvaćale sve su naš odraz.. Sve imaju zadatak za nas. Sve nam ukazuju na ono što ne vidimo u sebi , zato sam ih prizvali, zato i jesu tu dok god se ne ogledamo u njima, u tim čudesnim ogledalima, vidimo svoje pravo lice, vidimo ono što do sad nismo vidjeli, suočimo se sa onime od čega bježimo. Sve dok ono što nam smeta kod njih, što im zamjeramo ( sve strahove, obrane, ego, slabosti, povrede, moju sjenu…) ne pronađemo kod sebe, ne prepoznamo kod sebe, ne razotkrijemo uzroke i načine nastanka tih obrazaca, ne prihvatimo u sebi, ne pomirimo se sa time,  odbacimo krivnju i osudu njih i sebe samih, dok zamišljane dijaloge sa tim vanjskim objektima ne prenesemo u svoj unutarnji svijet, na svoje unutarnje dijelove koje te osobe ili situacije prezentiraju, ne zadovoljimo unutarnje potrebe onog malog djeteta, ne pružimo sami sebi ono što nam treba.

Među našim najvećim učiteljima su oni koji u nama izazivaju ogorčenost, gnjev, povrijeđenost, zbunjenost ili oni koji nas napuste.jer bez njih teže bi smo postali svjesni postojanja svojeg ega, sjene. Naravno, katkada sretnemo i učitelje ljubavi, iznimni ljudi koji su nam oprostili i zanemarili naše pogreške, koji su nas voljeli i dalje nas vole bez obzira na  naše ljudske pogreške. N.Sanchez i T. Vieira

I sve to, bilo je potrebno  ne bih li se zaputili na put u potragu za izgubljenim dijelovima sebe, vratili se snažniji, obogaćeni novim učenjima i spoznajama.

Tek kad budemo dovoljno odvažni suočiti se sa stvarima kakve jesu, bez samozavaravanja ili privida svjetlost će doći kao posljedica i osvijetlit će nam put prema uspjehuI ching

I od tog trenutka nijedan pogled nije samo pogled, nijedan ogled nije samo ogled. Naočigled ništa se nije promijenilo, a opet sve je drugačije. Stablo više nije samo stablo, ni cvijet samo cvijet, ni čovjek nije više samo drugi čovjek, ni ubod komarca, ni kiša, ni more nisu više što su bili prije,  ratovi ni oluje, potresi i kataklizme – sve postaje naš odraz, sve je dio nas, mi smo dio svega, sve je Jedno, povezano u savršeni red! Sve je prešlo u neku drugu dimenziju gdje vladaju uzvišeni odnosno unutarnji zakoni, gdje stvari zaista možemo promijeniti mijenjajući sebe. Mijenjajući svoj pogleda na situaciju, i svoju reakciju na interpretiranu situaciju. Jedinstvom sa nepoznatim stranama, sa sjenom, sa suprotnim polovima onoga što osjećamo.

Znak odrastanja bio je kada se tama  više nije razlikovala od svjetlax

Što je to što ćemo sljedeće vidjeti? Što je to što skrivamo od sebe? Vani će nas dočekati iako je  toj bitci mjesto na unutarnjem bojnom polju, jer kozmos stavlja pred nas uvijek suprotni polaritet, gura nas u ono što ne želimo, stavlja pred nas takoreći ne moguće situacije, oprečne sa našim željama, a sve ne bi li nas doveo u ravnotežu.

Podijeli:

Follow Ana:

Latest posts from